1. Uvod

Građanski parnični postupak ima propisani tijek u kojem sudovi provode dokazne postupke i utvrđuju postojanje odlučnih činjenica o kojima ovisi primjena odgovarajućeg materijalnog prava iz kojeg pak proizlazi sudska odluka o pitanju je li tužbeni zahtjev osnovan ili nije, odnosno jesu li osnovani prigovori i protuprijedlozi ili protuzahtjevi protivne strane u postupku.

U ovom radu razmatraju se problemi koji nastaju u vezi s dokazivanjem odlučnih činjenica u sudskim, parničnim postupcima1 koji su nastali uslijed rastuće primjene novih tehnologija u svakodnevnom životu.

Dokazivanje je intelektualni postupak u kojem se postavljanjem i utvrđivanjem konkretnih premisa, činjenica i njihovom analizom te ocjenom dolazi do zaključaka o postojanju ili nepostojanu neke činjenice, pojave ili prava. Iako je cilj da ova sudska istina bude najbliža stvarnoj, apsolutnoj istini, pravila o teretu dokazivanja, rokovima za predlaganje dokaznih sredstava pa i samim dokaznim sredstvima moguće je da ipak sudska istina ne bude identična pravoj apsolutnoj istini2 (ako takva istina i postoji).

Dokazivanje je bez sumnje najosjetljiviji dio parničnog postupka i bez pravilno provedenog dokaznog postupka nema ni kvalitetnog suđenja te nema korektne odluke o osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva.3 Predmet su dokazivanja tvrdnje (navodi) stranaka o postojanju ili nepostojanju činjenica o kojima ovisi primjena mjerodavnog prava u parnici. Samo dokazivanje kod nas je uređeno pravilima Zakona o parničnom postupku4, koji načelno propisuje pravila o teretu dokazivanja, koje se činjenice moraju dokazivati te koja dokazna sredstva mogu postojati. U osnovi dokazuju se samo sporne činjenice, odnosno one činjenice o kojima stranke imaju različito mišljenje, stoga se činjenice koje su općepoznate te one koje su stranke učinile nespornim ne dokazuju.5 Sam ZPP od dokaznih sredstava posebno uređuje pitanje uviđaja, isprava, svjedoka, vještačenje i saslušanje stranaka.6

2. Isprave

ZPP sadržava detaljna pravila o upotrebi isprava, ali većina tih pravila identična je gotovo 50 godina, pa ih treba uvijek tumačiti u skladu s vremenom i tehnološkim mogućnostima. Naime, današnja tehnologija omogućuje znatno lakšu i bolju manipulaciju ispravama u odnosu na tehnologiju koja je postojala sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća kada je ovaj Zakon donesen.

Osnovno je pravilo da stranka koja se poziva na ispravu mora tu ispravu i dostaviti, a isprave koje se prilažu podnesku podnose u izvorniku ili u prijepisu7, s time da će sud zadržati izvornik, a protivnoj stranci dopustiti da ga razgleda. Poslije će se izvornik vratiti, a zadržat će se prijepis isprave, no kada je dostavljen prijepis isprave u spis, onda će sud tražiti na uvid izvornik.8

Isprave po dokaznoj snazi mogu biti javne isprave i privatne isprave. Javna je isprava ona koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti te isprava koju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu te dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje. Istu dokaznu snagu imaju i druge isprave koje su, posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačene s javnim ispravama.9 No, dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena.10 Isto tako, inozemne javne isprave koje su propisno ovjerene imaju, uz uvjet uzajamnosti, istu dokaznu snagu kao i domaće javne isprave.11

U pogledu toga tko je dužan dostaviti ispravu propisano je da je stranka dužna sama podnijeti ispravu na koju se poziva za dokaz svojih navoda i to u trenutku predlaganja dokaza. Ako se isprava nalazi kod državnoga tijela ili koje pravne ili fizičke osobe koja ima javna ovlaštenja, a sama stranka ne može postići da se isprava preda ili pokaže, sud će na prijedlog stranke pribaviti tu ispravu.12

No, kad se jedna stranka poziva na ispravu i tvrdi da se ona nalazi kod druge stranke, sud će tu stranku pozvati da podnese ispravu, ostavljajući joj za to određeni rok. Stranka ne može uskratiti podnošenje isprave ako se ona sama u parnici pozvala na tu ispravu za dokaz svojih navoda, ili ako je riječ o ispravi koju je po zakonu dužna predati ili pokazati, ili ako se isprava s obzirom na njezin sadržaj smatra zajedničkom za obje stranke. Sud će, s obzirom na sve okolnosti, po svojem uvjerenju cijeniti od kakva je značenja što stranka koja drži ispravu neće postupiti po rješenju suda kojim joj se nalaže da podnese ispravu ili protivno uvjerenju suda poriče da se isprava kod nje nalazi.13

Treća osoba dužna je po nalogu suda podnijeti ispravu koju je po zakonu dužna pokazati ili podnijeti, odnosno ispravu koja je po svojem sadržaju zajednička za tu osobu i stranku koja se na ispravu poziva. No, prije nego što donese odluku kojom trećoj osobi naređuje da podnese ispravu, sud će pozvati treću osobu da se o tome izjasni, a ako ona poriče dužnost da dostavi ispravu ili da se isprava nalazi kod nje, onda će se radi utvrđivanja te činjenice izvoditi dokazi.14

Iako ZPP ne poznaje pravila o dostavljanju elektroničkih isprava15, u parničnom postupku primjenjuju se i pravila drugih zakona, pa tako i onih koji uređuju pitanje elektroničkih isprava, onako kako su te isprave uređene u posebnim propisima.16 Naime, elektronički dokazi su informacije i podatci koji imaju dokaznu vrijednost i mogu se koristiti u sudskom postupku17, a pohranjeni su ili se prenose putem elektroničkih uređaja. Upotreba takvih isprava stavlja dodatne izazove pred sve sudionike jer se svaki put mora utvrditi je li predmetna isprava stvarno elektronička isprava koja ima sve elemente da bi se smatrala takvom (potpisana na odgovarajući način i sa sadržajem koji se ne može mijenjati), ili je riječ o dokazu koji je (bio) u elektroničkom obliku, ali se lako da manipulirati time.18 U takvim slučajevima može se očekivati da će sud prihvatiti sve isprave na koje stranke ne stavljaju primjedbe, a ako postoje neke primjedbe, onda će se o tome raspraviti, a po potrebi i provjeravati putem stručnih osoba.

Dakle, u postupcima koji se vode pred sudovima kao dokaz se mogu koristiti i elektroničke isprave, ali dostavljeni dokazi moraju biti takvi da omogućuju da se utvrdi izvor (stvaratelj), vjerodostojnost sadržaja te dokazuje postojanost sadržaja u vremenu, a po potrebi i potpisi osoba na ispravi.

Prethodno iznesena pravila vrijede za sve dokaze dostavljene u elektroničkom obliku, pri čemu se ističe da razvoj tehnologije znatno utječe na oprez prilikom primjene moderne tehnologije, ali može se očekivati da će stranke u postupku istaknuti primjedbe u pogledu određenog elektroničkog dokumenta kako bi sud ušao u ocjenu njegove vjerodostojnosti. Naime, isti je pristup i za isprave koje se dostavljaju u fizičkom obliku, pa se ne može očekivati da će se za isprave u elektroničkom obliku prihvatiti drukčiji pristup.19

3. Elektronički upis u zemljišne knjige

Javni bilježnici20 u zemljišnoknjižnom postupku obavljaju različite javne ovlasti21 s tim da je sam način postupanja uređen Pravilnikom o elektroničkom poslovanju korisnika i ovlaštenih korisnika sustava zemljišnih knjiga22 koji, među ostalim, propisuje da se prijedlozi za knjižne upise i dopune tih prijedloga te svi prilozi koji se podnose zemljišnoknjižnim odjelima podnose putem bilježnika i odvjetnika, i to u elektroničkom obliku23, te da svi moraju biti potpisani kvalificiranim elektroničkim potpisom koji ima jednak pravni učinak kao vlastoručni potpis i otisak pečata, izdan od kvalificiranog pružatelja usluga.

Cilj tog kvalificiranog elektroničkog potpisa jest da javni bilježnik (i odvjetnik) jamči da su priložene isprave u elektroničkom obliku istovjetne onima koje je zaprimio u pisanom obliku. Naime, pisane priloge dostavljene u izvorniku ili ovjerenom prijepisu (presliku) ovlašteni korisnik prenosi u elektronički oblik te svaki priloženi dokument potpisuje kvalificiranim elektroničkim potpisom. Pisani prilozi nakon što se prenesu u elektronički oblik vraćaju se predlagatelju24, a isprave prenesene u elektronički oblik ovlašteni korisnici čuvat će prema posebnim propisima o odlaganju i čuvanju.

Dakle, iz prethodno navedenog proizlazi da javni bilježnik zaprima od stranke čije bi se pravo trebalo upisati u zemljišne knjige25 prijedlog za upis s dokumentacijom. Na ugovorima za prijenos knjižnih prava potpis osobe koja gubi knjižna prava mora biti javno ovjeren ili cijeli ugovor mora biti sastavljen kao javna isprava.26 Kada zaprimi zahtjev za upis, javni bilježnik će provjeriti jesu li dokumenti podneseni od ovlaštene osobe27 te sadržavaju li sve što je potrebno da bi se postupalo po njima i jesu podobni za upis u zemljišne knjige.28 Ako je sve uredno, onda će javni bilježnik pretvoriti u elektronički oblik pisani ugovor29 stranaka te će ga s ostalom dokumentacijom dostaviti nadležnom zemljišnoknjižnom odjelu. Svi podnesci zemljišnoknjižnom sudu podnose se elektronički putem ZIS-a.30

Iako je i propisano da je javni bilježnik nakon sastavljanja javnobilježničkog akta, solemnizacije ili ovjere potpisa na ispravi31, koja je temelj za upis u zemljišnu knjigu, obvezan podnijeti prijedlog za upis u zemljišnu knjigu, on to neće napraviti ako se stranka tome izričito protivi.

No, ipak je možda najspornije pravilo da se originali dokumenata na temelju kojih se vrši upis u zemljišne knjige više ne čuvaju, već se vraćaju podnositelju.32 Opravdanje za takvo postupanje nalazi se u činjenici da se predmetna isprava prenosi u elektronički oblik i da to ide u prilog digitalizaciji hrvatskog pravnog poretka. No, pitanje što je elektronički oblik isprave sada je uređeno putem Uredbe elDAS33, koja vrlo detaljno uređuje pitanja što sve treba postojati na dokumentu da bi se on smatrao elektroničkom ispravom. Stoga, u konkretnom slučaju skenirana isprava za koju je javni bilježnik potvrdio da odgovara papirnatom obliku te isprave koji mu je bio dan na uvid ne odgovara pojmu elektroničke isprave. Naime, u ovom slučaju nema dodatne provjere i potvrde da su osobe koje se navode kao stranke stvarno taj ugovor i potpisale. Dodatni problem je u činjenici da više nitko nema original ugovora34 na kojem je potpis osobe čije se pravo gubi ovjeren te nije moguće izvršiti provjeru istinitosti tog potpisa.

Iako se uvođenjem elektroničkog načina podnošenja prijedloga putem javnih bilježnika i odvjetnika znatno ubrzalo upisivanje u zemljišne knjige i olakšalo strankama osiguravanje prednosnog reda nakon sklapanja ugovora, ipak je nečuvanje dokumenata koji su skenirani dovelo do novih problema.35

4. Vještačenje

Kada je potrebno utvrditi određenu činjenicu36 i pri tome upotrijebiti stručno znanje kojim sud ne raspolaže, onda će se odrediti provođenje dokaza vještačenjem.37 Naime, u nekim parničnim postupcima sporna može biti činjenica je li stranka potpisala određenu ispravu, odnosno je li potpis prodavatelja na ugovoru kojim je izvršen prijenos vlasništva autentičan.

Da bi se proveo dokaz vještačenjem38 rukopisa, odnosno stručnog utvrđivanja je li neki rukopis stvarno rukopis određene osobe, potrebno je raspolagati nespornim rukopisom određene osobe39 kako bi se moglo stručno utvrditi podrijetlo rukopisa na temelju analize i usporedbe općih i individualnih obilježja spornoga i nespornog rukopisa. Ta analiza među ostalim uključuje i pitanje pritiska olovkom na papir. Takva vještačenja40 provode sudski vještaci41 za rukopise i/ili kriminalističko-tehničke ustanove.

Naime, forenzička analiza rukopisa i potpisa stručno je utvrđivanje podrijetla rukopisa i potpisa određene osobe u određenom dokumentu. Da bi se provelo vještačenje, mogu se upotrebljavati različite metode i to u prvom redu nedestruktivne jer one ne oštećuju postojeći dokument. Te metode obuhvaćaju usporedbu rukopisa ili potpisa, i to proučavanjem općih i posebnih karakteristika potpisa ili rukopisa (veličina slova, nagib, karakterističan način pisanja određenog slova i dr.), zatim proučavanje dokumenta pod iznimnim povećanjem upotrebom stereomikroskopa te komparaciju utvrđenih elemenata rukopisa ili potpisa spornog materijala u odnosu na nesporni materijal.42 Za kvalitetnu analizu nužno je da se materijal vještačenja dostavi u izvornom obliku te moraju biti nesporni podrijetlo i vrijeme nastanka spornog i nespornog materijala43, a preslike loše kvalitete ili poruke poslane telefaksom nisu odgovarajući materijal za vještačenje.44

Dakle, ako postane sporno je li prijenos prava u zemljišnim knjigama izvršen na temelju ugovora u kojem je prodavatelj stvarno potpisao predmetni ugovor, može se očekivati da će takve parnične postupke pokretati osobe koje su prije bile upisane u zemljišne knjige i koje su izgubile svoje postojeće pravo. Takva osoba u pravilu nema ugovor odnosno ispravu na temelju koje je izvršen upis, koja bi bila podobna za provođenje grafološkog vještačenja. No, originalnog ugovora nema ni u arhivi zemljišnih knjiga ni gdje drugdje jer ne postoji obveza da se takav dokument čuva.

Iako je uobičajeno pravilo u parničnom postupku da osoba koja se poziva na dokument mora taj dokument i dostaviti45, u ovom slučaju tužitelj može tražiti od tuženika da dostavi izvornik dokumenta na temelju kojeg je upisan u zemljišne knjige. Naime, tuženik je u obvezi dostaviti dokument jer je jasno da tužitelj koji tvrdi da nije potpisao predmetni ugovor kojim je došlo do promjene prava vlasništva ne raspolaže predmetnim dokumentom. Također, u ovom slučaju postavlja se pitanje s dokazivanjem negativnih činjenica, odnosno na kome je teret dokaza da je potpis na ugovoru o raspolaganju nekretninom od tužitelja odnosno prethodnog vlasnika.46 Tužitelj načelno ne treba dokazivati negativne činjenice, a upitno je da li tuženik, koji je često već upisan u zemljišne knjige, kao vlasnik još uvijek raspolaže predmetnim ugovorom i kako tumačiti situaciju ako ni tuženik više ne raspolaže ugovorom iz kojeg bi se moglo provesti vještačenje rukopisa.

Dakle, u praksi će nastati problem ako tuženik nema taj ugovor ili čak ako je u međuvremenu došlo do dvostrukog otuđivanja, odnosno ako je predmetna nekretnina dva puta prodana.47 Moramo biti svjesni da određen broj zlouporaba postoji te da će u praksi biti velik problem činjenica što se više nigdje ne čuva izvorni dokument, a stranke prilikom dostave dokumenata u zemljišne knjige nisu upozorene na moguće probleme te na potrebu da se takvi dokumenti čuvaju.

5. Zaključne napomene i de lege ferenda

Svjesni smo da se tehnologija razvija, a njezina implementacija u pravosudni sustav važan je korak prema modernizaciji i učinkovitijem funkcioniranju pravosuđa.48 Međutim, taj proces istodobno donosi i ozbiljne izazove koji zadiru u samu bit pravne sigurnosti, osobito kada je riječ o autentičnosti i dokaznoj snazi isprava, ali i fotografija, videosadržaja i dr.

Naime, iako nam je moderna tehnologija donijela brojne prednosti, u ovom se radu kao jedan od trenutačno najozbiljnijih problema ističe nemogućnost pouzdanog i pravno valjanog utvrđivanja tko je stvarno potpisao ugovor koji je temelj za prijenos vlasništva u zemljišnim knjigama. Digitalni sustav podnošenja prijedloga za upis, iako iznimno učinkovit, doveo je do toga da se izvorni dokumenti49 koji sadržavaju vlastoručne potpise više nigdje ne čuvaju. Umjesto toga, oni se skeniraju i vraćaju strankama, a u sustav ulazi tek njihova digitalna preslika. Time se gubi mogućnost naknadne provjere autentičnosti potpisa putem vještačenja, osobito ako ni stranke više ne raspolažu izvornicima.

Naime, kada u sporu (bivši) vlasnik nekretnine osporava da je potpisao ugovor na temelju kojeg je izvršen upis, gotovo je nemoguće provesti relevantno vještačenje50 jer za to nije dovoljan sken, već je nužan izvorni dokument. Takva situacija otvara ozbiljan prostor za pravnu nesigurnost, manipulacije i zlouporabe jer ni sud ni vještaci ne mogu nedvojbeno utvrditi tko je dao valjanu izjavu volje51, odnosno tko je stvarno potpisao dokument koji proizvodi dalekosežne pravne posljedice.

Stoga se upravo u ovom elementu uočava najkrhkija točka sadašnjeg sustava, odnosno manjak mehanizama za zaštitu autentičnosti ugovora i nemogućnost naknadnog dokazivanja volje stranaka. Očito zakonodavac očekuje da će tu pravnu prazninu popuniti sudska praksa s dodatnim tumačenjima pravila o teretu dokazivanja, ali takav pristup zakonodavca koji ostavlja tako važan element da se naknadno uredi u pojedinačnim sudskim postupcima ne jamči dostatno visok stupanj pravne sigurnosti. Takva nesigurnost nije samo teorijska, već i izrazito praktična s obzirom na sve veći broj predmeta u kojima se potpis i volja jedne od stranaka osporavaju, a jedini dokaz koji bi mogao riješiti spor (izvorni dokument s vlastoručnim potpisom) više ne postoji, odnosno nije dostupan u sudskom postupku.

Stoga se de lege ferenda nameće nužnost zakonodavne intervencije i to na način da se propiše obveza čuvanja izvornika ključnih isprava na temelju kojih se provodi prijenos vlasničkih prava ako su one u pisanom obliku barem kroz određeno duže vrijeme. Naime, može se dogoditi i da se nekretnina u kraćem roku više puta otuđi, stoga čuvanje izvornika od strane samog kupca ne bi bila toliko efikasna. Iako digitalizacija pravosuđa donosi mnoge prednosti, ona istodobno zahtijeva pažljivo balansiranje između efikasnosti i pravne sigurnosti. U protivnom bismo se mogli naći u sličnoj situaciji kao i kupac padobrana kojem u uputama za otvaranje padobrana piše: „Za otvaranje padobrana skenirajte naš QR kod, skinite našu aplikaciju, kreirajte račun, postavite korisničko ime i lozinku, zatim se ulogirajte na naš račun…”.