1. Uvod1

Danas je državno odvjetništvo uređeno Zakonom o državnom odvjetništvu („Narodne novine” broj 67/2018., 21/2022.) koji definira državno odvjetništvo u čl. 3. st.

1. kao samostalno i neovisno pravosudno tijelo ovlašteno i dužno postupati protiv počinitelja kaznenih djela i drugih kažnjivih djela, poduzimati pravne radnje radi zaštite imovine Republike Hrvatske te podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava Republike Hrvatske i zakona.

U stavku 2. tog članka propisano je da državno odvjetništvo obavlja svoje ovlasti na osnovi Ustava Republike Hrvatske, međunarodnih ugovora koji su dio pravnog poretka Republike Hrvatske, pravne stečevine Europske unije, zakona i drugih izvora prava.2

U našoj pravnoj historiografiji nema puno radova o državnom odvjetništvu, koje je u svojem osnivanju i radu marginalizirano jer su se pravni autori uglavnom bavili organizacijom sudova i odnosom sudstva i uprave. Razlog tomu je možda i taj što se državno odvjetništvo ustrojilo relativno kasno u našem pravnom sustavu, prateći razvitak kaznenog procesnog prava u austrijskim i njemačkim zemljama, s određenim vremenskim odmakom.

Kakav je bio razvitak i položaj državnog odvjetništva u kraljevinama Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, u državnopravnom ustrojstvu Habsburške Monarhije, odnosno Austro-Ugarske Monarhije, pokušat ćemo prikazati dalje u radu.

2. Državno odvjetništvo u dosadašnjoj pravnoj književnosti

Već je rečeno da su se pravni pisci koji se bave poviješću prava i pravnih instituta na hrvatskom području, koje zauzima povijesni teritorij kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, uključivo Istru, Rijeku i nekadašnju Dubrovačku Republiku, vrlo rijetko u svojim istraživanjima i posljedično radovima bavili institucijom državnog odvjetništva od njegova nastanka do vremena današnje Republike Hrvatske.

Zato ovdje možemo navesti samo nekoliko radova i dijelova sinteza u kojima se razmatra državno odvjetništvo, njegov djelokrug i značenje od osnutka i uvođenja tog tijela u pravosudni sustav.

Prvi je o ustrojstvu državnog odvjetništva u Hrvatskoj pisao Stjepan Posilović u svojem članku Postanak, razvitak i ustrojstvo državnog odvjetništva3, koji je objavljen u Mjesečniku Pravničkoga društva u Zagrebu još 1884. godine. Posilović daje povijesni uvod u nastanak institucije državnog odvjetništva, a zatim opširno piše o francuskom ustroju kroz povijest. Poslije iznosi pregled institucije državnog odvjetništva po državama, pa sumarno piše o tužiteljstvu ili državnom odvjetništvu u Njemačkom Carstvu, Engleskoj, Škotskoj, Irskoj, Italiji, Holandiji, Srbiji, Belgiji i Rusiji. Opširno navodi nastanak i početak djelovanja instituta državnog odvjetništva u Ugarskoj i Hrvatskoj. Ističe da je u Austrijskoj Monarhiji institucija državnog odvjetništva uvedena carskim patentom 17. siječnja 1850., a u kraljevinama Hrvatskoj, Slavoniji i Ugarskoj uvedeno je državno odvjetništvo naredbom Ministarstva pravosuđa od 30. lipnja 1850. Nakon toga opisuje ustroj s obzirom na nove zakonske regulative iz 1873. i 1875. godine.

Nakon Posilovića o državnom je odvjetništvu pisao Nikola Ogorelica u svojem znamenitom djelu Kazneno procesualno pravo s osobitim obzirom na judikaturu Kraljevskog stola sedmorice i Kasacionoga suda bečkoga4, koji na više mjesta spominje nastanak, razvoj i ondašnji opseg poslova državnoga odvjetništva. U tom opsežnom djelu Ogorelica uz druge teme iz procesnog kaznenog prava donosi pregled povijesnog razvitka kaznenog procesnog prava i pripadajuće literature. U tom dijelu knjige se bavi i poviješću institucije državnog odvjetništva s naglaskom na francuski ustroj i poslije hrvatski kazneni postupak, koji je tada bio pozitivnopravni propis.

O instituciji državnog odvjetništva još je pisao i Milan Smrekar u monumentalnom djelu Priručnik za političku upravnu službu u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji, koje je tiskano u pet opsežnih svezaka od 1899. do 1905.5 Smrekar donosi ustrojstvo državnog odvjetništva prema Zakonu od 17. svibnja 1875. i Rješenja od 17. kolovoza 1882. Ističe da je prema procesnom zakonu najvažniji zadatak državnog odvjetništva kazneni progon za počinitelje kaznenih djela. Citira propise i piše o uređenju državnog nadodvjetništva i pripadajućih državnih odvjetništava.

Od modernih pravnih pisaca o državnom odvjetništvu u Hrvatskoj i Slavoniji pisao je Dalibor Čepulo. Čepulo u radu Izgradnja modernog hrvatskog sudstva 1848. – 1918.6 piše o ulozi državnog odvjetništva u zastupanju zemaljskog fiska i nešto o unutarnjem ustrojstvu i u odnosu prema sudbenoj vlasti.7 Ističe da je prema Zakonu o kaznenom postupku iz 1853. bio izmijenjen i sustav državnog odvjetništva jer su nakon prvotne odvojenosti od suda državni tužioci tada ušli u sastav suda. Prema tom sustavu je pri Banskom stolu u Zagrebu u položaju vijećnika bio i državni nadodvjetnik, koji je bio podređen ministru pravosuđa, a nakon osnivanja Zemaljske vlade 1869. bit će podređen odjelnom predstojniku za pravosuđe Zemaljske vlade, dok će u sastavu svakog sudišta prvog stupnja (poslije sudbenog stola) biti po jedan državni odvjetnik hijerarhijski podređen državnom nadodvjetniku.8

Ivan Beuc u knjizi Povijest institucija državne vlasti kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije piše o državnom odvjetništvu u domeni kaznenog pravosuđa, o njegovu službenom osnutku, djelokrugu prema Zakonu o kaznenom postupku iz 1853. i o unutarnjem ustroju.9

O instituciji državnog odvjetništva neka je razmatranja iznio Ante Novokmet u članku Austrijski zakon o kaznenom postupku iz 1853. godine s osvrtom na njegovu ulogu u povijesti hrvatskog kaznenog procesnog prava.10 Novokmet piše iz rakursa kaznene procedure zakona iz 1853. o ulozi državnog odvjetnika kao javnog tužitelja u progonu kaznenih djela te njegovim ovlastima.

Na kraju spominjemo i rad Vladimira Ljubanovića Novo hrvatsko pravo državnog odvjetništva11, u kojem autor opisuje status državnog odvjetništva ustrojen prema novom Zakonu o državnom odvjetništvu („Narodne novine” broj 88/2001.), ali to prelazi opsege ovoga rada, pa se nećemo upuštati u komentiranje rada.

Na mrežnim stranicama DORH-a postoji tekst koji nije pisan u formi znanstvenog rada pod naslovom Državno odvjetništvo u Hrvatskoj, koji je potpisao zamjenik glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dragan Novosel12, a nastao je nakon 4. studenog 2005., kada je na godišnjem savjetovanju državnih odvjetnika, održanom na Brijunima, prihvaćen prijedlog o uspostavi Dana državnog odvjetništva u Republici Hrvatskoj 24. svibnja. U tekstu se u najkraćim crtama donosi historijat državnog odvjetništva u Hrvatskoj.

3. Povijesni pregled institucije državnoga odvjetništva i promjene u kaznenom postupku s kraja XVIII. stoljeća

U kaznenopravnim stvarima sudski kazneni postupak nije uvijek bio nalik na ovaj kakav poznajemo danas. Ne odlazeći u daleku prošlost, dovoljno se osvrnuti na značajke kaznenog sudskog postupka na europskom tlu od polovine do kraja XVIII. stoljeća. Prevladavao je tip inkvizicijskog kaznenog postupka u najvećem dijelu Europe. To je postupak kasnog feudalizma koji se zadržao kao oblik kaznenog postupka u većini zemalja gdje je na vlasti bio prosvijećeni apsolutizam, bez obzira na to je li bila riječ o monarhijama ili republikama. Još je Bayer napisao da se „… inkvizicioni (sada inkvizicijski, op. a.) krivični (sada kazneni, op. a.) postupak može okarakterizirati kao jednostavno uredovanje sudskih organa u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno krivično djelo, sa svrhom da se ustanovi je li to krivično djelo zaista počinjeno, tko ga je počinio i da se na počinitelja primijeni kazna predviđena materijalnim krivičnim pravom. Inkvizicioni se postupak dijeli na dva glavna dijela, na istragu i na suđenje…”.13

Glavni nedostatak tog kaznenog postupka je velika važnost istrage koju provodi istražitelj ili inkvirent jer je u toj ulozi kumulirano više različitih funkcija iz nekoliko faza postupka. Sud je sudio na temelju spisa iz istrage koji je detaljno predočio sudu sve dokaze koje je inkvirent proveo. Inkvirent je imao ovlasti i određivati istražni zatvor i primijeniti torturu prema okrivljeniku.14

Kao što je rečeno, takav je postupak prevladavao u Europi, s iznimkom Engleske. Engleska je uslijed svojih specifičnih prilika uspjela zadržati akuzatorski kazneni postupak čije su glavne značajke bile da su tužitelj i okrivljenik ravnopravne stranke u postupku, pri čemu se kao tužitelj mogao pojaviti svaki građanin kraljevstva koji tada nastupa u ime kralja. Rasprave su bile javne pred sudom i primjenjivana su načela usmenosti i neposrednosti. Razvio se i institut porote, a tortura kontinentalnoeuropskoga tipa bila je nepoznata.15

U takvom vremenu kasnog feudalizma druge polovine XVIII. stoljeća pojavio se mladi talijanski pravnik koji je svojom nevelikom knjigom uvelike utjecao na izmjenu kaznenog procesnog prava diljem Europe. Bio je to Cesare Beccaria, koji je 1764. u Livornu anonimno objavio svoju znamenitu knjigu Dei delitti e delle pene (O zločinima i kaznama). Knjiga je znamenita po tome jer su prvi put na jednom mjestu objavljena načela reforme kaznenog prava, koja su iznesena sustavno i koncizno.16

Imajući u fokusu temu našega rada, neobično je važno što je Beccaria predložio uvođenje ili osnivanje svojevrsnog „komesara” čija bi funkcija bila da u ime države podiže optužbe protiv onih koji su prekršili zakon.17

Ipak, bez obzira na anglosaksonsku pravnu doktrinu o formi kaznenog postupka, prema kojoj je još u srednjem vijeku postojala razdvojenost optužbe od suda18, najvažniju ulogu u kontinentalnom pravu i razvoju kaznenog procesa imala je Francuska.

Već je Beccaria uvidio velike razlike u pravnim sustavima Francuske s drugim europskim državama, pa je na njega znatno utjecala i knjiga O duhu zakona (De l`Esprit des lois), koju je veliki francuski pravnik i filozof Montesquieu objavio još 1748.19 U tom djelu među ostalim Montesquieu raspravlja i o problemima ondašnjega kaznenog zakonodavstva, a u duhu prosvjetiteljske filozofije.

Francuska je još od kraja XIII. i početka XIV. stoljeća imala pred patrimonijalnim i kraljevskim sudovima institut javnog tužioca (procureur), kojeg postavlja kralj da u sudskim sporovima zastupa privatne fiskalne interese krune, a osobito u kaznenim postupcima u kojima su se uvelike izricale novčane kazne i konfiskacije. U početku se dopuštalo da ulogu tužioca obavljaju i odvjetnici, da bi nakon Ordonance Filipa IV. Lijepog iz 1302. to bilo zabranjeno. Zastupnici interesa krune u postupcima su se u početku nazivali procureurs du roi. Krajem XV. stoljeća preobrazbom Francuske iz srednjovjekovne u modernu državu dolazi do promjena i u kaznenom zakonodavstvu. Tako procureurs du roi postaju ministere public i njihov glavni djelokrug rada postaje kaznenoprocesni koji se sastojao od prijavljivanja delikata sudu, sudjelovanja u kaznenim istragama, predlaganja kazni, izvršenja kazni i nadzora nad sudskim poslovanjem kao čuvara zakona. Taj opseg i djelokrug imali su do kraja XVIII. stoljeća, odnosno do Velike francuske buržoaske revolucije, kada im je položaj u okviru kaznenog postupka nešto izmijenjen. Položaj tužioca u Francuskoj je konačno uređen zakonom iz 1808., Code d`instruction criminelle, a dijelom i u organizacijskom zakonu Napoleona I. iz 1810. Prema Napoleonovom zakonu osim kaznenoprocesne uloge, dobivaju još građanskoprocesni i upravnonadzorni djelokrug.20

Francuski sistem uređenja kaznenog procesa, a time i javne optužbe, odnosno Code d`instruction criminelle znatno je utjecao na države u okružju, pa i šire, kao što su Njemačko Carstvo, Austrijsko Carstvo, Kraljevina Italija, Švicarska, Rusija, Nizozemska, Danska i dr.21 Kao da je to bio opći poziv za reformom kaznenog procesnog prava u Europi i ujedno ozakonjenje novih spoznaja kaznenog prava uopće, s naglaskom na većim pravima obrane optuženih osoba u sudskom kaznenom postupku.

4. Nastanak i rad institucije državnoga odvjetništva u Dalmaciji

Poznata je činjenica da je Dalmacija imala drukčiji državnopravni razvitak od Hrvatske i Slavonije, slijedom povijesnih okolnosti. Kada je Mletačka Republika posegnula za Dalmacijom na temelju sramne kupoprodaje od 9. srpnja 1409., kojom je kralj Ladislav Napuljski prodao Veneciji gradove Zadar, Novigrad, Vranu i otok Pag, kao i sva svoja prava na Dalmaciju za 100.000 dukata22, mletački posjed uglavnom se zaokružio oko 1420. s još nekim kasnijim proširenjima. Time je Dalmacija bila pravno i faktički odvojena od Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva. Vlast Mletačke Republike zadržala se na teritoriju Dalmacije sve do 1797., kada je Mirom u Campoformiju prestala postojati Prejasna Republika, a Dalmacijom je kratkotrajno zagospodarila Austrija, ali će već 1806. Dalmacija doći pod vlast Francuza, uključujući i Dubrovačku Republiku.23

Austrija je za svoje prve vladavine Dalmacijom, koja je trajala od 1797. do 1806., učinila u sudskim stvarima značajan napredak od zaostalog mletačkog sustava, u početku zahvaljujući sposobnom dvorskom čovjeku knezu Raimondu Thurnu24, koji je izravno bio podvrgnut Dvorskoj kancelariji u Beču. Austrijsko kazneno zakonodavstvo desetljećima je bilo regulirano Općim zakonom o kaznenom postupku iz 1768. (Constitutio Criminalis Theresiana), koji je stupio na snagu 31. prosinca 1768.25 Tim procesnim zakonom bilo je određeno da niži sudovi u kaznenim postupcima mogu voditi za teža kaznena djela, uključujući i čarobnjaštvo, samo istragu, a nakon završene istrage predmet moraju poslati višem sudu na daljnji postupak. Viši sud mora spise sa svojim mišljenjem poslati carici koja će donijeti konačnu odluku.26 Nakon ovako uređenog kaznenog procesa Austrija je pristupila reformama, koje je proveo tek Leopold II., donoseći novi Strafprozeßordnung, kao dio Allgemeine Kriminalgerichtsordnung 1796.27 Tako je austrijski procesni kazneni zakon bio reformiran i osuvremenjen, a počeo se primjenjivati, doduše za kratko, u novostečenim zemljama, nakon Mira u Campoformiju. Osim znatnih intervencija u građanskom sudskom postupku, Thurn je kao izrazito važne promjene uveo u Dalmaciju austrijski Zakonik zločina i kazni i krivični postupak (Il codice sopra i deliti e le pene; e la procedura criminale Austriaca). Tako su već 1799. tiskane u Zadru na talijanskom jeziku, među drugim knjigama, i Regolamento generale della procedura giudiziaria per le cause criminali, koje su znatno pomogle sudskoj vlasti, a i približile su Kraljevinu Dalmaciju pravnom poretku kakav je vladao u austrijskim zemljama.28

Ovo stanje nije potrajalo jer Austrija gubi sve pokrajine na Jadranu, uključujući i Dalmaciju, nakon mira u Požunu 26. prosinca 1805. Formalno su 28. siječnja 1806. Dalmacija i Albanija (Boka kotorska) pripojene francuskoj kraljevini Italiji pod vlašću Napoleona I.29

U Dalmaciji, Istri i karlovačkom okrugu te slovenskim krajevima30 za kratkotrajne francuske vladavine, koja je trajala od 1806. do 1813., a unutar koje razlikujem Dandolov period 1806. – 1809.31, kada je pokrajina Dalmacija potpadala pod Kraljevinu Italiju sa sjedištem u Milanu, i drugi period 1810. – 1813., kada je Dalmacija bila uključena u Iliriju ili Ilirske provincije (Les Provinces Illyriennes) sa sjedištem u Ljubljani, kao jedna od šest građanskih pokrajina, plus jedna vojnička pokrajina, postojala je institucija kraljevskog tužitelja koji je zastupao optužbu u kaznenim deliktima pred kaznenim sudovima.32 Dakle, francuska uprava uvela je i svoje materijalne i procesne zakone na novostečenom području hrvatskih zemalja. U nastavku uređenja sudstva nakon prve austrijske vladavine Dandolo je po francuskom principu nakon uređenja sudova ustrojio i instituciju državnog odvjetništva, koja se zvala kraljevski tužitelj. Njihova uloga je postojala već na najnižoj razini kod pomirbenih sudova (Giudice di Pace) koji su sudili i u kaznenim stvarima. Pomirbeni sudac morao je biti na raspolaganju kraljevskom tužitelju za ona počinjena kaznena djela za koja se provodila istraga ako ju je provodio sam kraljevski tužitelj. U postupcima pred okružnim sudovima (Tribunali di prima Instanza) kraljevski tužitelji zastupali su optužbu i mogli ulagati prizive, a kod rasprava kod prizivnog suda (Corte d`Appello) obvezatna je bila prisutnost glavnog kraljevskog tužitelja.33 Inače, francuski Zakon o kaznenom (krivičnom) postupku u Dalmaciji je objavljen po Dandolu 8. rujna 1807. Najvažnije je to što je u Dalmaciji početkom XIX. stoljeća uveden u kaznenom postupku akuzatorski princip odvojenosti sudstva od optužbe, odnosno uspostavljena institucija kraljevskog tužitelja ili državnog odvjetnika.

Najvažniji dokaz o uspostavi potpuno novog pravnog poretka, a time i sudstva, jest Marmontov proglas ili odluka od 31. siječnja 1808. o ukinuću Dubrovačke Republike u kojem se u članku 1. navodi da se Dubrovačka Vlada i Senat raspuštaju, dok je u članku 2. odlučeno da se sadašnji građanski i kazneni sudovi raspuštaju.34 To je značilo da francuska uprava uvodi posve novo pravo i postupke prema kojima će novoformirani sudovi ubuduće postupati. Prominentnom odlukom Francuzi su uspostavili potpunu vlast u novostečenoj pokrajini Dubrovačkoj Republici, kao južnom dijelu Dalmacije, a time su afirmirali i počeli primjenjivati svoje pravo u kaznenim i građanskim stvarima.35

Dakle, možemo reći da institucija državnog odvjetništva u Hrvatskoj ili bolje rečeno u jednom njezinu dijelu ipak seže u nešto dalju prošlost i ima dulju tradiciju od one kako se u spomenutoj literaturi navodi.

5. Institucija državnoga odvjetništva u Hrvatskoj i Slavoniji

U kraljevinama Hrvatskoj (Slavoniji) i Ugarskoj uvedeno je državno odvjetništvo naredbom Ministarstva pravosuđa od 30. lipnja 1850.36, kako je to i objavljeno u Državno-zakonskom i vladnom listu br. 259 za godinu 1850.37 Institucija državnog odvjetništva pretrpjet će određene promjene već carskim naredbama od 20. i 21. siječnja 1852., da bi novim kaznenim postupkom od 29. srpnja 1853. i naredbom Ministarstva pravosuđa od 3. kolovoza 1854. institucija državnog odvjetništva bila uvedena u cijelu Monarhiju, osim područja Vojne krajine.38 Po tom zakonu i naredbama državno odvjetništvo je zadobilo osnovnu (i jedinu) funkciju, a to je zastupati optužbu i svoje djelovanje ograničiti samo na kazneni postupak. Daljnje reguliranje institucije državnog odvjetništva dogodilo se novim kaznenim postupnikom koji je donesen 17. svibnja 1875. Iz zakona je jasno određena zadaća državnog odvjetništva, pa je njegov najvažniji zadatak bio kazneni progon. Bilo je pozvano na obavljanje izvida nakon prispijeća kaznenih prijava i uz sudjelovanje „… vlasti sigurnosnih, sudova kotarskih i sudaca istražitelja, u svrhu, da se kaznena stvar na čisto izvede u objektivnom i subjektivnom pravcu ter pri tom nije vezano na osobite formalnosti, ono stavlja predloge, koji odredjuju tečaj i pravac iztragi od početka do kraja, ono je ovlašteno, da prema stanju stvari zavrgne prijavu, ili da – i bez predloga na provedenje iztrage – preda tužbovnicu, njemu je dužnost, da zastupajući javnu obtužbu, odsudno utiče na tečaj glavne razprave, ono može još za vrieme same glavne razprave, prema promienjenim okolnostim slučaja, od obtužbe odstupiti, ono je u prvom redu pozvano, da protuzakonito možebit koje riešenje napada propisanim putem. Nema dakle sumnje, da od umjestnog odlučnoga postupanja državnoga odvjetničtva zavisi uspjeh cieloga postupka…”.39

Prema odredbama kaznenog postupka iz 1875. državni (nad)odvjetnik je u zastupanju javne optužbe bio jedna od stranaka u sudskom postupku, i to ona aktivna. S gledišta državnog prava, Ogorelica definira državno odvjetništvo kao jedinstvenu, nedjeljivu, banu podčinjenu pravosudno upravnu od sudova nezavisnu vlast, koja kao predstavnica države ima da oživotvorava kaznenopravni zahtjev, koji se rađa sa počinjenjem kažnjiva djela. Sa gledišta kazneno-procesualnog prava smatra se ono strankom.40

Državni nadodvjetnik ili državni odvjetnik imao je ovlasti u svako vrijeme i u svakom stadiju postupka oduzeti kaznenu stvar iz rada svojeg podčinjenog i preuzeti je u svoj rad ili ustupiti drugom članu državnog odvjetništva u rad. Prvi je institut devolucija, a drugi supstitucija u hijerarhijskom unutarnjem ustrojstvu državnih odvjetništava.41 Značajan je i odnos sudova i državnih odvjetništava prema slovu procesnog zakona. Već je u § 32. Kaznenog postupka iz 1875. uređeno da su između sebe sudovi i državna odvjetništva neovisni. To znači da sudovi nisu imali nad državnim odvjetništvima disciplinske (karnosne) vlasti, za razliku od vlasti kakvu su imali nad odvjetnicima na temelju Odvjetničkog reda od 24. srpnja 1852., koji je vrijedio za Ugarsku, Hrvatsku, Slavoniju, tamiški Banat i srbsku Vojvodinu.42 Sudovi su eventualno mogli o propustima državnih odvjetnika izvijestiti njihove nadređene o konkretnom procesnom propustu.43

Organizacijski gledano, državni tužitelji ušli su u sastav sudova i takvo je stanje ostalo sve do 31. prosinca 1891., kada je donesen Zakon o ustrojstvu državnog nadodvjetničtva i državnih odvjetničtava u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji. Tim propisom su državna odvjetništva bila ponovno odvojena od sudova.

Prema kaznenom postupku iz 1875. poslovi državnog odvjetnika propisani su u § 27.:

a) „U postupku iztražnom udioničtvovati, kao što je potanko razloženo u ovom zakonu;

b) Po zaglavljenom postupku iztražnom o zločinstvih ili prestupcih činiti sudu primjeren predloge;

c) Pri glavnoj razpravi o zločinstvih i prestupcih ima državni odvjetnik obavljati poslove javnog tužitelja na korist javne sigurnosti i zakona;

d) Zagledavati u sve spise, koji u postupku kaznenom glede prekršaja dolaze povodom uporabe pravnog lieka na sudbeni stol;

e) Pregledavati iztrage radi prekršaja, koje se voditi imadu kod sudova kotarskih, nalazećih se u okolišu sudbenoga stola, udioničtvovati kod ustmenih rasprava radi prekršaja, kao i obće opazke svoje o tom stavljati do znanja državnomu nadodvjetniku;

f) U slučajevih zakonom dopuštenih proti izrečenim sudbenim riešitbam, za koje obnadje, da nisu stvoreneu smislu zakona, poprimiti pritužbu, priziv odnosno žalbu ništovnu na više oblasti sudbene, i

g) U obće za svega postupka kaznenoga skrbiti, da se obdržavaju zakoni i da se odvraća svako otezanje.”44

Osim svojeg redovitog posla – zastupanja optužbe – državni su odvjetnici osim opisanih poslova koji su taksativno navedeni prema § 27. bili ovlašteni izjaviti i pravne lijekove u korist okrivljenika, primjera radi, prema §§ 278., 279., 295. i 415. Kaznenog postupka iz 1875., a koji su ništavna žalba, priziv i prijedlog za obnovu kaznenog postupka.45

U daljnjem § 28. Zakon propisuje da su državni odvjetnici podređeni državnom nadodvjetniku, dok je nadodvjetnik podređen banu.46

Kako je već rečeno, Zakonom od 31. prosinca 1891. detaljno je uređen položaj, način rada i nadležnost državnog odvjetništva, odnosno državnog nadodvjetništva. Tako je već u § 1. uređeno da se drž. odvjetništva i drž. nadodvjetništvo odjeljuju od sudova, pa tom odlukom zadobivaju poseban status.47 Uređena je i subordinacija na način da su državna odvjetništva podređena drž. nadodvjetništvu, dok su svi zajedno počinjeni izravno banu (§ 2. Zakona). Način izbora – imenovanja uređen je na način da drž. nadodvjetnika, njegove zamjenike i državne odvjetnike, imenuje kralj, na prijedlog bana (§ 3. Zakona), dok ostale činovnike imenuje ban na prijedlog drž. nadodvjetnika.48 Razriješiti od funkcije drž. nadodvjetnika, njegove zamjenike i drž. odvjetnike može samo kralj po prijedlogu bana. Istim Zakonom uređeno je i to da državna odvjetništva i državno nadodvjetništvo u smislu propisa u građanskopravnim stvarima moraju zastupati kraljevine Hrvatsku i Slavoniju, županije i zaklade koje su pod upravom zemaljske vlade ili županija (§ 7. Zakona).49 Uređeno je i to da se nakon dovršetka parnica, u slučaju uspjeha u sporu, dosuđeni troškovi zastupanja državnog odvjetništva (nadodvjetništva) moraju uplatiti u zemaljsku blagajnu. Kao vrlo važna odredba propisano je da se za slučaj da državni nadodvjetnik ili državni odvjetnici, kao i njihovo osoblje, prouzroče štetu svojom krivnjom odgovaraju za nju. Zakon je stupio na snagu 1. siječnja 1892., a njegova provedba povjerena je banu.50

6. Zaključna razmatranja

Iz opisanog sadržaja ovog rada vidljivo je da je državno odvjetništvo institucija koja ima dugu tradiciju u hrvatskim zemljama, a čiji početak datira još s početka XIX. stoljeća za vrijeme francuske uprave u Dalmaciji i susjednim područjima. Najvažnije je to da se kazneno sudstvo reformiralo na način da su uvedeni novi standardi u prvom redu gledano iz kuta obrane, ali i to da se utemeljila jedna posve nova institucija na ovom području, kojoj je glavni posao postao progon počinitelja kaznenih djela i zastupanje javne optužbe kao javni tužitelj. Nije proteklo mnogo vremena od francuske vladavine da se i Austrija prihvatila opsežnog posla reformiranja kaznenog postupka za cijelu Monarhiju. Tako je već na samoj polovini XIX. stoljeća, 1850., uvedena institucija državnog odvjetništva kao posebno i novo tijelo koje se brine o progonu počinitelja kaznenih djela. Uloga državnog odvjetništva u kraljevinama Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji uređivana je kroz gotovo cijelu drugu polovinu XIX. stoljeća, da bi 1891./1892. godine dobila gotovo današnje obrise, jasno, kao proizvod ondašnje kaznenopravne teorije i shvaćanja. Vrlo važno je i to da je državno odvjetništvo steklo svoju ulogu u građanskim sudskim postupcima kao tijelo koje u biti zastupa državu i njezine niže organizacijske oblike. Nije beznačajno ni to da je uvedena odredba da za počinjenu skrivljenu štetu u zastupanju odgovara državno odvjetništvo. U smislu današnjih pravnih shvaćanja temeljni nedostatak ovako uređenog državnog odvjetništva je taj što su bili izravno podređeni izvršnoj vlasti, odnosno banu.

Ipak, bez obzira na nedostatke, takvim uređenjem državnog odvjetništva u hrvatskim zemljama, gdje je u kaznenim stvarima državno odvjetništvo postalo stranka u postupku u odnosu prema okrivljeniku, a koji je položaj zadobio onoga trenutka kada je svojom optužbom potaknuo sudski konflikt između javnog interesa koji je dužan štititi i okrivljenika51, Hrvatska se svrstala u krug onih zemalja s naprednim uređenjem instituta kaznenog procesnog prava.