DOOR

Članak pruža kritičku analizu procesnih pitanja i pitanja nadležnosti tribunala u predmetu Marko Mihaljević protiv Republike Hrvatske, ICSID arbitražnom predmetu koji je na kraju odbačen jer je tužitelj u relevantno vrijeme bio hrvatski državljanin. Iako je tribunal odbijanjem nadležnosti postigao ispravan rezultat, put do tog ishoda je problematičan. Članak analizira odluku tribunala kojom je odbijen zahtjev Hrvatske za odbacivanje tužbe prema pravilu 41(5) ICSID Arbitražnih pravila, tvrdeći da je postavio neprimjereno visok prag za teret dokaza u odnosu na osnovne prigovore nenadležnosti —dvojno državljanstvo tužitelja i nevaljanost ugovora o darovanju koji predstavlja navodno ulaganje — kao složene činjenične sporove neprikladne za rješavanje u postupku iz pravila 41(5). Nadalje, članak istražuje propust tribunala da se pozabavi novom teorijom “ponovnog potvrđivanja prihvata ponude” tužitelja, prema kojoj strani ulagatelj može prihvatiti ponudu na arbitražu samo nakon što otkloni prepreke u odnosu na nadležnost ICSID tribunala. Odlučivši da ne adresira tu teoriju u svojim odlukama, tribunal je propustio priliku jasno utvrditi granice nadležnosti proklamirane u članku 25. ICSID Konvencije. Na kraju, članak dovodi u pitanje učinkovitost ovlasti glavnog tajnika da odbije registraciju zahtjeva za arbitražu prema članku 36. stavku 3. ICSID Konvencije kroz prizmu činjenica u predmetu Mihaljević uz zaključak da je glavni tajnik čuvar vrata ICSID-a i zadaća mu je zaštititi države od tužbi koje su očito izvan nadležnosti ICSID-a. Analiza predmeta Mihaljević služi kao upozorenje o mogućnosti zlouporabe procesnih prava, uz naglasak da je zadaća tribunala i glavnoga tajnika ICSID-a da spriječe zlouporabu postupka i na taj način zaštite države od neosnovanih zahtjeva i pretjeranih troškova.