DOOR

1. Uvod

Nasilničko ponašanje kao kazneno djelo dio je pravnog poretka Republike Hrvatske više od 30 godina.¹ Prema aktualnom uređenju kazneno djelo nasilničkog ponašanja iz članka 323.a stavka 1. Kaznenog zakona/2011. čini onaj tko nasiljem, zlostavljanjem, iživljavanjem ili drugim osobito drskim ponašanjem na javnom mjestu drugoga dovede u ponižavajući položaj, a time nije počinjeno teže kazneno djelo. Za taj oblik propisana je kazna zatvora do tri godine. Međutim, onaj tko djelo iz stavka 1. tog članka počini iz mržnje, prema bliskoj osobi ili prema osobi posebno ranjivoj zbog njezine dobi, teže tjelesne ili duševne smetnje ili trudnoće kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.² Potonji stavak članka 323.a Kaznenog zakona/2011. rezultat je izmjena usklađenih s namjerom zakonodavca u dodatnoj zaštiti određenih skupina ljudi koje su u većem riziku od bivanja žrtvom kaznenih djela s elementima nasilja.³ Za to se kazneno djelo progoni po službenoj dužnosti, što znači da progon ne ovisi o dispoziciji osobe ovlaštene za podnošenje prijedloga za kazneni progon protiv počinitelja, čime se za državno odvjetništvo i sudove otvara prostor za vođenje kaznenog postupka neovisno o volji žrtve, osim u slučaju primjene članka 206.d Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine” broj 152/2008., 76/ 2009., 80/2011., 91/2012., 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 126/2019., 130/2020., 80/2022., 36/2024., 72/2025., dalje: Zakon o kaznenom postupku) odnosno uvjetne odgode ili odustanka od kaznenog progona.⁴

Novoselec (2014.) detaljno analizira genezu i povijesni kontekst kaznenog djela nasilničkog ponašanja naglašavajući da je ono u prijašnjim verzijama Kaznenog zakona uvedeno pod utjecajem specifičnih društveno-političkih okolnosti te zahtjeva određenih udruga civilnog društva. Novoselec ističe da je formulacija tog djela nosila obilježja „sovjetski krojenih” norma, što je rezultiralo širokom i nepreciznom definicijom ponašanja koje se smatralo nasilnim, a koja je u praksi često dovodila do pravne nesigurnosti i otežavala dosljednu primjenu sudske prakse.⁵ Novoselec nadalje obrazlaže da su razlozi za brisanje kaznenog djela nasilničkog ponašanja u Kaznenom zakonu/2011. utemeljeni na težnji zakonodavca za jasnijom, preciznijom i proporcionalnijom regulacijom kaznenopravnog sustava. Uklanjanjem tog djela omogućeno je da se fokus zakonodavca prebaci na precizno definirane odredbe, pri čemu su posebno ranjive skupine dodatno zaštićene odredbama članka 323.a stavka 2. Kaznenog zakona/2011. Takav pristup reflektira moderni i ciljano zaštitnički koncept kaznenopravne regulative utemeljen na principima pravne sigurnosti, proporcionalnosti i učinkovitosti.⁶ S obzirom na navedeno zahtjevi za ponovnim uvođenjem kaznenog djela nasilničkog ponašanja ocijenjeni su neosnovanima, međutim sredinom svibnja 2015. nasilničko ponašanje vratilo se u Kazneni zakon kao rezultat angažmana udruga civilnog društva koje su apelirale na obvezu kaznenog sankcioniranja nasilja koje je na ulicama počinjeno iz mržnje prema manjinama.⁷ Pritom je stav zakonodavca, nakon dvije i pol godine od donošenja Kaznenog zakona/2011., bio da kazneno djelo izazivanja nereda iz članka 324. Kaznenog zakona/2011. ne obuhvaća sve modalitete bivšeg kaznenog djela nasilničkog ponašanja iz članka 331. Kaznenog zakona/1997., a koja po načinu izvršenja i posljedicama prelaze granicu prekršaja i trebaju biti sankcionirana kao kazneno djelo.⁸

Ovaj je rad usmjeren na tri temeljna cilja. Prvi je cilj kritički preispitati opravdanost samog kaznenog djela nasilničkog ponašanja uzimajući u obzir njegovo preklapanje s drugim kaznenim djelima i prekršajima te obilježje „kaučuk-paragrafa”, odnosno njegove nepreciznosti. U tom se kontekstu razmatra i pitanje smislenosti inkriminiranja

„nasilja” u kaznenom pravu te dovodi u pitanje pretpostavka o njegovu odvraćajućem učinku. Drugi je cilj rada prikaz i analiza empirijskih podataka o rasprostranjenosti kaznenog djela nasilničkog ponašanja u Hrvatskoj kako bi se ustanovilo stvarno mjesto i značaj te inkriminacije u domaćoj kaznenopravnoj praksi. Treći cilj odnosi se na normativnu analizu i proučavanje sudske prakse s naglaskom na usklađenost s načelima kaznenog prava i suvremenim europskim rješenjima. U ostvarivanju navedenih ciljeva primijenit će se normativna analiza, analiza podataka te statistička obrada. Konačni je cilj jest dati doprinos kaznenopravnoj i kriminalno-političkoj raspravi utemeljenoj na dokazima (evidence-based crime policy), čime se želi unaprijediti i teorijsko razumijevanje i praktična primjena kaznenog prava u ovom području.

2. Kriminološka analiza nasilničkog ponašanja

Tablica 1. Nasilničko ponašanje – broj prijavljenih kaznenih djela i udio u ukupnom broju prijavljenih kaznenih djela (2015. – 2024.)⁹

Tablica 2. Nasilničko ponašanje – broj i spol žrtava te udio u ukupnom broju žrtava prijavljenih kaznenih djela (2015. – 2024.)¹⁰

Tablica 3. Nasilničko ponašanje – dob žrtava (2015. – 2024.)¹¹

Tablica 4. Nasilničko ponašanje – broj i spol počinitelja te udio u ukupnom broju počinitelja prijavljenih kaznenih djela (2015. – 2024.)¹²

Tablica 5. Nasilničko ponašanje – dob počinitelja (2015. – 2024.)¹³

Nasilničko ponašanje klasificirano kao međuvršnjačko nasilje¹⁴

Od 2020. do 2024. evidentiran je porast pojavnosti nasilničkog ponašanja kao oblika međuvršnjačkog nasilja,¹⁵ pa je tako 2020. prijavljeno 11 kaznenih djela nasilničkog ponašanja od ukupno 494 kaznena djela međuvršnjačkog nasilja, a 2024. čak 70 kaznenih djela od 1118 kaznenih djela međuvršnjačkog nasilja. U skladu s tim udio nasilničkog ponašanja u ukupnom broju kaznenih djela međuvršnjačkog nasilja u porastu je od 2020., kad je iznosio 2,23 %, potom 2021. 2,78 %, 2022. 2,48 %, 2023. 6,58 %, a 2024. 6,26 %. Brojke su zabrinjavajuće jer je u samo pet godina došlo gotovo do utrostručenja nasilničkog ponašanja među vršnjacima.

Nasilničko ponašanje počinjeno putem komunikacijske tehnologije (2018. – 2024.)¹⁶

Prema podatcima Ministarstva unutarnjih poslova za razdoblje od 2018. do 2024. kazneno djelo nasilničkog ponašanja počinjeno putem komunikacijske tehnologije¹⁷ evidentirano je u tri navrata, i to samo u 2024., a počinjeno je putem aplikacija za razmjenu digitalnog sadržaja. Tako mala, gotovo zanemariva brojka u ukupnom broju kaznenih djela počinjenih putem komunikacijske tehnologije (ukupno 849) upućuje na veliku tamnu brojku, posebice jer virtualni svijet počiniteljima pruža beneficiju anonimnosti, samim time i „osiguranje” od kaznenog progona, pa je kod žrtava smanjen interes za prijavljivanjem takvih kaznenih djela. Osim toga, počinjenje nasilnih kaznenih djela putem komunikacijskih tehnologija čini ih manje izravnima – uobičajen je dojam da je riječ o nekome tko nije u neposrednoj blizini i samim time ne može naštetiti žrtvi, odnosno ne u obimu u kojem bi mogao da je riječ o neposrednom kontaktu. Sama priroda virtualnog prostora omogućava nasilnicima adekvatnu pripremu zlostavljanja kako bi postigli što veću štetu, a kako se to nasilje odvija u digitalnom prostoru, njemu može svjedočiti znatno šira publika.¹⁸

Tablica 6. Nasilničko ponašanje kao zločin iz mržnje – motivi (2016. – 2024.)¹⁹

Tablica 7. Nasilničko ponašanje čl. 323.a u vezi s čl. 87. st. 21. (zločin iz mržnje²⁰) – prijavljena i razriješena kaznena djela s udjelom u ukupnom broju prijavljenih i razriješenih kaznenih djela zločina iz mržnje (2015. – 2024.)²¹

Brojke govore više od tisuću riječi – analiza

Dakle, podatci o kaznenom djelu nasilničkog ponašanja u razdoblju od 2015. do 2024. godine jasno upućuju na progresivni rast njegove pojavnosti, i to kako u apsolutnim vrijednostima, tako i u relativnom udjelu unutar ukupnog kriminaliteta. U devetogodišnjem razdoblju broj prijavljenih slučajeva porastao je više od šest puta, dok je udio u ukupnom broju kaznenih djela porastao s 0,046 % na 0,29 %, što nedvojbeno upućuje na trend intenziviranja nasilja u društvu. Kriminološki gledano, takav porast može se objasniti kumulacijom nekoliko procesa: sve izraženijim društvenim tenzijama, promjenama u obrascima socijalizacije mladih, ali i većom osjetljivošću sustava i javnosti prema tim oblicima devijantnog ponašanja.

Struktura žrtava pokazuje jasnu dominaciju muškaraca, čiji se udio u cijelom razdoblju kreće između 70 i 85 %. Žene, iako u manjem postotku, čine konzistentnu skupinu žrtava, s udjelom od 15 do 30 %, što upućuje na to da nasilničko ponašanje nije isključivo rodno specifično premda je jasno da uključuje primarno mušku populaciju. Posebno je indikativna dobna struktura žrtava, pri čemu se bilježi snažan porast među mlađim dobnim skupinama. Udio maloljetnih žrtava (osobito do 14 godina) posljednjih godina raste gotovo eksponencijalno, što upućuje na ozbiljan društveni problem povezan s eskalacijom međuvršnjačkog nasilja, ali i na povećanu dostupnost podataka o takvim slučajevima uslijed institucionalnog praćenja i medijske vidljivosti.

Podatci o počiniteljima potvrđuju izrazitu spolnu asimetriju – gotovo su svi počinitelji muškarci, dok se udio žena tek marginalno bilježi u posljednjem razdoblju. Dominacija mlađih dobnih skupina među počiniteljima – osobito adolescenata i mladih punoljetnika – sugerira da nasilničko ponašanje predstavlja obrazac ponašanja koji se formira u ranoj životnoj dobi i koji često proizlazi iz pokušaja stjecanja statusa, dominacije ili pripadnosti skupini. Povećanje broja maloljetnih počinitelja nakon 2020. godine osobito je alarmantno jer se podudara s rastom maloljetnih žrtava i potvrđuje da nasilničko ponašanje postaje dominantan oblik međuvršnjačkog nasilja.

Kriminološki je osobito značajan porast udjela nasilničkog ponašanja unutar međuvršnjačkog kriminaliteta – s 2,23 % na više od 6 % u svega pet godina – što potvrđuje tendenciju da se vršnjački sukobi sve češće nastoje riješiti nasiljem. Sličan obrazac uočen je i kod nasilničkog ponašanja koje je kvalificirano kao zločin iz mržnje, gdje udio u ukupnim prijavljenim djelima doseže gotovo 15 %. Ovi podatci upućuju na to da nasilničko ponašanje nije samo kvantitativno u porastu nego i kvalitativno poprima sve opasnije oblike, uključujući one motivirane netrpeljivošću i diskriminacijom.

Slučajevi nasilničkog ponašanja putem komunikacijskih tehnologija, iako službeno rijetki, otvaraju novu dimenziju kriminološke analize. Digitalno okruženje, koje počiniteljima omogućuje visoku razinu anonimnosti i smanjuje percepciju rizika kod žrtava, stvara plodno tlo za eskalaciju nasilja, a niska službena evidencija upućuje na nezanemarivu tamnu brojku. Virtualni prostor time postaje nova arena nasilničkog ponašanja čiji će razmjeri tek doći do izražaja s daljnjim istraživanjima.

Analiza podataka iz razdoblja od 2015. do 2024. godine pokazuje znatan porast broja prijavljenih slučajeva s povećanjem udjela u međuvršnjačkom kriminalitetu i rastom nasilničkog ponašanja motiviranog netrpeljivošću. To upućuje na eskalaciju te kvantitativnu i kvalitativnu dinamiku tog oblika devijantnog ponašanja. Kriminološki gledano, navedeni trendovi odražavaju interakciju socijalnih, kulturnih i institucionalnih čimbenika, uključujući promjene u obrazovnim i socijalnim obrascima mladih, eskalaciju vršnjačkih sukoba te povećanu osjetljivost sustava i javnosti prema nasilju. U tom kontekstu integrirani pristup prevenciji i represiji – koji obuhvaća razvoj specijaliziranih programa za mlade, jačanje obrazovnih i socijalnih institucija te prilagodbu kaznenopravnih instrumenata suvremenim oblicima nasilja – pokazuje se kao nuždan.

Ipak, kako ističu Getoš Kalac i Pribisalić (2020.),²² postizanje odvraćajućeg učinka kaznenopravnih norma nije automatski određeno njihovom formalnom prisutnošću ili izrečenim sankcijama. Kritični čimbenik u odvraćanju počinitelja čini percepcija građana o učinkovitosti institucija – policije, Državnog odvjetništva i sudova – pri čemu se ta percepcija u najvećoj mjeri oblikuje na temelju medijske prezentacije rada pravosudnog sustava, a ne na temelju statističkih pokazatelja ili pojedinačnih procesuiranih predmeta. Takva „blagoslovljena neinformiranost” sugerira da vjerovanje u učinkovitost sustava može imati snažniji odvraćajući učinak nego sama prisutnost zakonskih odredbi, uključujući i kazneno djelo nasilničkog ponašanja.²³

U svjetlu navedenog postavlja se pitanje može li se zakonska intencija dodatne zaštite ranjivih skupina, formalizirana kroz kazneno djelo nasilničkog ponašanja, uistinu ostvariti isključivo propisivanjem i kažnjavanjem počinitelja.²⁴ Kriminološki pokazatelji – porast nasilničkog ponašanja među maloljetnicima, sve mlađe žrtve i počinitelji te povećanje udjela vršnjačkog nasilja – upućuju na to da sam sustav sankcioniranja, bez istodobnog jačanja povjerenja javnosti u rad pravosudnih institucija, neće biti dovoljno učinkovit. Stoga se integracija preventivnih mjera, sustavne edukacije, odgovornog medijskog izvještavanja i jačanja percepcije učinkovitosti pravosudnog sustava nameće kao ključni preduvjet za ostvarivanje stvarnog odvraćajućeg učinka i učinkovitu zaštitu ranjivih skupina u društvu.²⁵

3. Odnos kaznenog djela nasilničkog ponašanja i prekršaja protiv javnog reda i mira

Kazneno djelo nasilničkog ponašanja kazneno je djelo protiv javnog reda. Zbog toga se opravdano postavlja pitanje njegove kolizije s prekršajima protiv javnog reda i mira,²⁶ i to ponajprije s prekršajem iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (koji čini onaj tko se na javnom mjestu ponaša na naročito drzak i nepristojan način vrijeđajući građane ili narušavajući njihov mir, za što će se kazniti novčanom kaznom u iznosu od 700,00 do 4.000,00 eura ili kaznom zatvora do 30 dana).²⁷ Nadalje, u obzir dolazi i prekršaj iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (koji čini onaj tko se na javnom mjestu tuče, svađa, viče ili na drugi način remeti javni red i mir, za što je propisana novčana kazna u iznosu od 300,00 do 2.000,00 eura ili kazna zatvora do 30 dana).²⁸

Vođenje kaznenog postupka ima prednost spram prekršajnog postupka, pa tako u slučaju da se protiv počinitelja prekršaja počne kazneni postupak zbog kaznenog djela kojim je obuhvaćen i prekršaj, ne može se za taj prekršaj pokrenuti prekršajni postupak, a ako je postupak pokrenut, ne može se dalje voditi.^{29, 30} Dakle, u slučaju dvojbe je li neko djelo prekršaj ili kazneno djelo, tijela kaznenog progona (policija, državno odvjetništvo) imaju obvezu postupati kao da je riječ o kaznenom djelu dok se ne utvrdi suprotno.

Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj je Odluci broj U-III-3759/2009 od 3. ožujka 2011. odbio ustavnu tužbu podnesenu protiv presude Županijskog suda u Puli broj Kž-574/08 od 8. lipnja 2009.³¹ Navedenom presudom odbijene su kao neosnovane žalbe Općinskog državnog odvjetništva u Pazinu i podnositelja, kao okrivljenika, te je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu, broj: K-35/07 od 30. listopada 2007., kojom je podnositelj proglašen krivim zbog kaznenog djela nasilničkog ponašanja iz članka 331. stavka 1. Kaznenog zakona/1997. te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci. Na temelju članaka 73. i 76. Kaznenog zakona/1997. prema podnositelju je istodobno primijenjena i sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti.³² Podnositelju se stavljalo na teret da je 9. veljače 2007. u 16:30 u alkoholiziranom stanju ušao u trgovinu »A.« u P. te, ničim izazvan, počeo vikati i galamiti na vlasnicu trgovine I. V. i zaposlenicu E. Č. tražeći da mu zamijene tenisice koje je prethodno kupio u susjednoj trgovini. Nije se obazirao na njihove molbe te je u jednom trenutku fizički nasrnuo na vlasnicu trgovine uhvativši je desnom šakom ruke za lijevu podlakticu, a onda se udaljio iz objekta.³³ U ponovljenom postupku, nakon žalbe podnositelja, rješenjem je obustavljen prekršajni postupak zbog nastupa apsolutne zastare, no Općinsko državno odvjetništvo u Pazinu podnijelo je optužni prijedlog, broj: K-DO-59/07 od 3. svibnja 2007., zbog počinjenja kaznenog djela nasilničkog ponašanja iz članka 331. stavka 1. Kaznenog zakona/1997. Pritom su se činjenični opisi kaznenog djela i prekršaja u bitnome preklapali. Podnositelj je u tužbi naveo kako mu se dvaput sudilo, odnosno da je došlo do povrede načela ne bis in idem.³⁴ Ustavni sud utvrdio je kako nije došlo do povrede zabrane suđenja dva puta u istoj pravnoj stvari jer rješenje Prekršajnog suda u Pazinu o obustavi prekršajnog postupka zbog nastupa apsolutne zastare predstavlja formalnu odluku, a ne odluku kojom se ulazi u meritum i odlučuje o krivnji podnositelja. Time ne postoje okolnosti koje isključuju kazneni progon jer podnositelj nije za isti činjenični supstrat pravomoćno osuđen ili oslobođen u prekršajnom postupku.³⁵

Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj je Odluci broj U-IIIBi-2933/2018 od 19. siječnja 2023. usvojio ustavnu tužbu i ukinuo rješenja Županijskog suda u Zagrebu, suca istrage Županijskog suda u Zagrebu i Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu.³⁶ Naime, podnositelji ustavne tužbe pripadnici su LGBT zajednice, odnosno istospolni par koji je u svibnju 2016. verbalno i fizički napadnut na javnom mjestu uz homofobne uvrede i prijetnje te udarce rukama i nogama po glavi i tijelu. Prekršajni sud donio je presudu, broj: PpJ-1949/2016., kojom su počinitelji proglašeni krivim zbog prekršaja iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira te je svakom izrečena uvjetna kazna zatvora u trajanju od 30 dana s rokom provjeravanja od godine dana.³⁷ Podnositelji su 11. svibnja 2016. podnijeli kaznenu prijavu protiv troje počinitelja zbog zločina iz mržnje, i to kaznenog djela nasilničkog ponašanja iz članka 323.a Kaznenog zakona/2011. u vezi s člankom 87. stavkom 21. Kaznenog zakona/2011., a Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu rješenjem od 17. veljače 2017. odbacilo je kaznenu prijavu s obrazloženjem da je riječ o pravomoćno presuđenoj stvari, što je okolnost koja isključuje kazneni progon, pozivajući se pritom na predmet Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) Maresti protiv Republike Hrvatske (broj 55759/2007., presuda od 25. lipnja 2009.).³⁸ Nastavno na to podnositelji su sucu istrage Županijskog suda u Zagrebu uputili prijedlog za provođenje dokaznih radnji prvog ispitivanja počinitelja (osumnjičenika), no rješenjem suca istrage od 4. listopada 2017. odbijen je prijedlog podnositelja te je potvrđeno stajalište izneseno u rješenju državnog odvjetništva. Nakon toga i žalba podnositelja prijave odbijena rješenjem je Županijskog suda od 15. lipnja 2018. te je potvrđeno rješenje suca istrage.³⁹ Ustavni sud u svojoj je Odluci istaknuo kako se prekršaj iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira i kazneno djelo nasilničkog ponašanja iz članka 323.a Kaznenog zakona/2011. u određenoj mjeri odnose na isto zaštićeno dobro (javni red), no kaznenim djelom štite se i druga dobra. U konkretnom slučaju u obzir nije uzet homofobni motiv, odnosno mržnja za čije sankcioniranje nije adekvatan prekršajni postupak koji je ne prepoznaje kao obilježje nekog prekršaja niti se postupanje iz mržnje može uzeti kao otegotna okolnost pri odmjeravanju kazne u prekršajnom postupku. Kad je riječ o kaznenom djelu nasilničkog ponašanja iz mržnje, osim javnog reda štiti se ljudsko dostojanstvo žrtve, jednakost građana i duševni integritet žrtve. Za ostvarenje obilježja kaznenog djela nasilničkog ponašanja traži se prouzrokovanje teže posljedice, i to dovođenje drugoga u ponižavajući položaj. Ta posljedica nije sadržana u zakonskom opisu prekršaja iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira niti je element ponižavanja bio sadržan u dispozitivu optužnog prijedloga, zbog čega nije obuhvaćen prekršajnom presudom.⁴⁰ Osim toga, Ustavni sud smatra da u obzir treba uzeti i blagu sankciju koja je propisana za taj prekršaj u usporedbi sa sankcijom zapriječenom za kazneno djelo nasilničkog ponašanja, slijedom čega cjelokupna protupravnost konkretnog događaja nije mogla biti iscrpljena u osudi za prekršaj. Stoga Ustavni sud ocjenjuje da su svrhe dvaju postupaka u konkretnom slučaju komplementarne jer je razvidno da se dvama postupcima nastoje riješiti različiti aspekti društveno nedopuštena ponašanja.⁴¹

Iako je zakonska odredba o prioritetu kaznenog postupka poprilično jasna, te dvije Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske izdvojene su jer problematika koja je iznesena u njima predstavlja najveći izazov za tijela kaznenog progona u slučaju kad se radnjom počinitelja iscrpljuju obilježja prekršaja i kaznenog djela, a to su potencijalna povreda načela ne bis in idem te neprepoznavanje obilježja koja izlaze iz okvira zakonskog opisa prekršaja, bilo da je riječ o modusu počinjenja, pobudi počinitelja ili posljedici. Rješavanje tog problema leži u stalnoj edukaciji zaposlenih u tijelima kaznenog progona, ali i u zakonskim rješenjima, pa je tako izmjenom Kaznenog zakona od 2. travnja 2024. kao kvalificiran oblik kaznenog djela nasilničkog ponašanja, među ostalim, uveden i onaj počinjen iz mržnje. Osim toga, policija i državni odvjetnik dužni su u slučaju počinjenja protupravnih djela na javnom mjestu uzeti u obzir i druga kaznena djela za koja se progoni po službenoj dužnosti.

4. Obilježja kaznenog djela nasilničkog ponašanja iz članka

323.a kaznenog zakona

U ovom dijelu rada izložit će se neka obilježja kaznenog djela nasilničkog ponašanja koja su zbog svojeg izričaja, odnosno nedostatne zakonske određenosti, i nadalje podložna razvoju u sudskoj praksi.

4.1. Javno mjesto

Pojam „javnog mjesta” nije definiran u Kaznenom zakonu/2011. ni u Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira, ali ga sudska praksa i pravna teorija redovito tumače jer se to kazneno djelo, s obzirom na pravno dobro koje se njime štiti, može počiniti isključivo na javnom mjestu. U tom smislu Visoki prekršajni sud u svojem je rješenju broj Jž-205/15 od 5. svibnja 2017. naveo kako se javna mjesta dijele na realna javna mjesta i fiktivna javna mjesta. Realna javna mjesta namijenjena su javnosti, pri čemu su neograničeno otvorena javna mjesta ona koja su trajno dostupna neograničenom broju osoba tako da u bilo koje vrijeme bilo koja osoba ima mogućnost pristupa tom mjestu (ulice, trgovi, putovi, šetališta, parkovi i dr.) i u tom slučaju nije potrebno obrazlagati prisutnost javnosti jer se to samo po sebi podrazumijeva.⁴² Nadalje, ograničeno otvorena javna mjesta namijenjena su neograničenom krugu osoba, međutim ipak postoje određena ograničenja koja se mogu odnositi na vrijeme ili neke druge uvjete pod kojima je pristup na takva mjesta moguć. To su primjerice kazališta, trgovine, ugostiteljski objekti i slično. Daljnja podjela javnog mjesta u odnosu na ocjenu je li kritične zgode došlo do remećenja javnog reda i mira u vezi s odredbom članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira razgraničava se na fiktivna javna mjesta. To su javna mjesta koja sama po sebi nisu javna mjesta, nego se javnost prosuđuje prema tome je li posljedica nastupila na javnom mjestu (balkoni, terase, dvorišta privatnih kuća i dr.) ili okolnosti koje postoje u vrijeme izvršenja prekršaja čine radnju javnom, bilo da postoji pogled javnosti ili da je posljedica nastupila na javnom mjestu.⁴³ U odnosu na svojstvo stubišta stambene zgrade kao javnog mjesta Odjel za prekršaje iz područja javnog reda i mira i javne sigurnosti Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske 5. studenoga 2021. donio je pravno shvaćanje prema kojem je stubište stambene zgrade fiktivno javno mjesto, a pitanje je li događaj dostupan javnosti (vidno ili čujno) ili je li posljedica nastupila na javnom mjestu utvrđuje se u postupku kao činjenično pitanje u konkretnom predmetu.⁴⁴

Iako virtualni prostor (npr. društvene mreže, forumi, mrežne chat sobe) nije automatski javno mjesto u pravnom smislu kao što su ulica ili trg, autorice rada smatraju da se, ako je otvoren i dostupan široj javnosti bez posebnih ograničenja pristupa, može smatrati „javnim” u smislu da se njime koristi velik broj ljudi i da je komunikacija javna. S druge strane, ako je prostor zaštićen lozinkom ili je namijenjen samo određenoj skupini ljudi (npr. zatvorena skupina na Facebooku ili privatni razgovor), tad se ne smatra javnim mjestom. U skladu s time virtualni prostor može imati karakteristike javnog mjesta, ali pravno se ne tretira uvijek kao takav – što može utjecati na prava i obveze korisnika (npr. pitanja privatnosti, govora mržnje, nadzora) pa će biti potrebno pratiti daljnji tijek, odnosno razvoj sudske prakse u pogledu davanja statusa javnog mjesta virtualnom prostoru.

4.2. Osobito drsko ponašanje i ponižavajući položaj

Kazneni zakon/2011. i Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira ne sadržavaju definiciju pojmova „osobito drsko ponašanje” i „ponižavajući položaj”, no njihovo je značenje oblikovano u sudskoj praksi i pravnoj teoriji kao i pojam javnog mjesta. Prema Komentaru Kaznenog zakona Franje Bačića i Stjepana Pavlovića osobito drsko ponašanje karakterizira izrazita bezobzirnost i netrpeljivost počinitelja prema žrtvi, pri čemu nije riječ o običnom drskom ponašanju, nego o onom koje znatno prelazi uobičajene granice.⁴⁵ Takvo ponašanje odlikuje se krajnjim nepoštovanjem žrtve, šokira svojom nemilosrdnošću i brutalnošću, ima cilj svjesno poniziti žrtvu te podrazumijeva ponašanje koje pokazuje izrazitu aroganciju i svjesno ignoriranje društvenih norma, često izvedeno na način koji izaziva zgražanje svojom okrutnošću ili bezosjećajnošću.⁴⁶ Pritom sud u svakom pojedinom slučaju objektivno ocjenjuje stupanj drskosti uzimajući u obzir okolnosti poput javnog karaktera radnji, njihove učestalosti ili intenziteta.⁴⁷ Ponižavajući položaj, prema Bačićevu i Pavlovićevu Komentaru, podrazumijeva dovođenje žrtve u stanje u kojem se ozbiljno narušava njezino dostojanstvo, čast i ugled, često javnim omalovažavanjem, sramoćenjem ili nepoštovanjem njezina položaja uz grube ili nehumane postupke počinitelja.⁴⁸ Taj element definiran je kao „Dovođenje žrtve na javnom mjestu u takvo stanje i situaciju u kojima se maksimalno povređuje, vrijeđa dostojanstvo čovjeka, njegova čast, ugled, samopoštovanje. Očituje se kroz omalovažavanje svega ljudskog, svojstvenog čovjeku, izvrgavanjem ruglu, preziru, sramoćenju, nepoštovanju položaja, ranga, godina. Sve to još može biti praćeno sirovim ili nečovječnim manirima počinitelja i na- činima kako on izvodi svoje postupke. Žrtva se zbog nasilja, zlostavljanja ili osobito drskog ponašanja dovodi u položaj poniženja, gazi se njezino ljudsko dostojanstvo, čast i ugled.”⁴⁹ Ključno je razumjeti kako dovođenje žrtve u ponižavajući položaj predstavlja objektivni kriterij kažnjivosti, neovisan o subjektivnom stavu žrtve, što znači da sud procjenjuje postojanje te okolnosti na temelju objektivnih elemenata poput javnog karaktera radnji ili intenziteta nasilja, a ne na temelju žrtvina osjećaja poniženja.⁵⁰ Na primjer, sud može utvrditi ponižavajući položaj ako je žrtva javno izložena sramoti čak i ako ne izražava osjećaj srama. U sudskoj praksi primjer je slučaj gdje je okrivljenik vrijeđao žrtvu pogrdnim izrazima poput „prostitutka” ispred stambene zgrade pred susjedima, uz fizičko guranje, što je sud ocijenio kao ponižavajući položaj zbog narušavanja ugleda žrtve, neovisno o njezinu subjektivnom doživljaju. U drugom je slučaju okrivljenik prisilio žrtvu da javno kleči i moli za oprost na tržnici, što je sud ocijenio kao objektivno ponižavajuće zbog javnog sramoćenja, bez obzira na žrtvin stav.⁵¹

U kontekstu tumačenja kaznenopravnog instituta nasilničkog ponašanja iz članka 323.a Kaznenog zakona/2011. iznimno je važno uočiti kako pravna teorija pristupa pojmu „osobito drskog ponašanja” i „ponižavajućeg položaja”. U svojoj stručnoj analizi iz 2015. godine pravne znanstvenice Dalida Rittossa i Marissabell Škorić detaljno se bave normativnim dosezima novoinkorporiranih kaznenih djela u tad važeći Kazneni zakon, pritom posvećujući posebnu pozornost upravo elementu osobito drskog ponašanja kao ključnom sastojku inkriminacije.⁵² Prema njihovoj interpretaciji „osobito drsko ponašanje” predstavlja oblik ponašanja koji se znatno izdvaja po svojoj intenzivnoj bezobzirnosti, agresivnom tonu i očiglednom ignoriranju temeljnih društvenih norma.⁵³ Točnije, autori navode da je riječ o „osobito bezobzirnom i bezobraznom ponašanju” koje se manifestira vrijednosnim osudama i omalovažavanjem druge osobe odnosno ponašanjem koje pokazuje otvoreno nepoštovanje osnovnih standarda javne komunikacije i međuljudskih odnosa. Ta vrsta postupanja, po njihovu mišljenju, ne može se promatrati kao izoliran verbalni incident ili impulzivna reakcija u afektu, već mora imati obilježja kontinuirane ili izrazito intenzivne agresije koja je usmjerena prema konkretnom pojedincu, pri čemu se ne narušava samo osobno dostojanstvo žrtve nego i opći osjećaj sigurnosti i reda.⁵⁴ Na taj se način uspostavlja razlika između običnog konflikta i ponašanja koje svojim intenzitetom i karakterom doista prelazi granicu zakonom dopuštenog, odnosno postaje pravno relevantno. U takvu okviru tumačenja Škorić i Rittossa dodatno naglašavaju da je osobito drsko ponašanje po svojoj prirodi izravno pokazivanje netolerancije i nadmoći, često praćeno psihološkim pritiskom, verbalnim napadima i ponašanjem koje javnost može objektivno doživjeti kao prijeteće ili ponižavajuće.⁵⁵ Ono što takvo ponašanje izdvaja kao kazneno relevantno nije isključivo subjektivni osjećaj povrijeđenosti kod žrtve, nego njegova objektivno uočljiva dimenzija – dakle sposobnost izazivanja šireg društvenog osjećaja zgražanja, nesigurnosti i moralne osude.⁵⁶ U tom smislu Škorić jasno podcrtava kako se u pravnoj kvalifikaciji mora primijeniti objektivni kriterij kažnjivosti, pri čemu sud ocjenjuje jesu li radnje počinitelja takve naravi da u kontekstu konkretnih okolnosti predstavljaju očitu povredu temeljnih društvenih norma i minimuma međuljudskog poštovanja.⁵⁷ Dovođenje žrtve u ponižavajući položaj, kako navodi Škorić, u tom je kontekstu rezultat ponašanja koje karakterizira visok stupanj brutalnosti, upornosti i javne vidljivosti u kojemu je javno poniženje nerijetko i sama svrha djelovanja počinitelja. Takvo ponašanje u pravilu dovodi do narušavanja osobnog dostojanstva žrtve, ali i ukupnog društvenog poretka, čime ispunjava kriterije za pravnu sankcioniranost uz institut nasilničkog ponašanja.⁵⁸ Upravo taj objektivizirani pristup, koji ne ovisi isključivo o subjektivnom osjećaju povrijeđenosti žrtve, omogućava pravosuđu stabilan normativni oslonac pri kvalifikaciji određenog ponašanja kao kaznenog djela.⁵⁹

Praktična primjena teorijskih okvira koje izlažu Škorić i Rittossa u pravnoj praksi često nailazi na izazove povezane s dokazivanjem i preciznim definiranjem granica osobito drskog ponašanja. U tom kontekstu relevantne su odluke sudova, koji su dodatno precizirali i potvrdili kriterije za kvalifikaciju takva ponašanja.

Presuda Županijskog suda u Varaždinu, broj Kž-27/2025. od 18. ožujka 2025., predstavlja vrijedan primjer primjene odredbi članka 323.a Kaznenog zakona, posebno u pogledu razumijevanja i dokazivanja osobito drskog ponašanja.⁶⁰ Sud u svojem obrazloženju precizno definira kriterije prema kojima se takvo ponašanje može kvalificirati kao kazneno djelo naglašavajući kako je riječ o radnjama koje „neprihvatljivim načinom krše temeljna pravila suživota i dostojanstva drugih osoba”.⁶¹ U konkretnom slučaju sud je istaknuo da osobito drsko ponašanje uključuje „izraženu bezobzirnost i aroganciju” u brutalnim napadima na druge osobe koji su sami sebi svrha, koji nisu ničime motivirani i predstavljaju puko, bezrazložno iživljavanje s posljedicom stvaranja osjećaja poniženja i osramoćenosti te zlonamjerne izvrgnutosti ruglu i prijeziru, ne samo kod žrtve nego građana uopće.⁶² Sud je pritom naglasio da su takve radnje „uporne i sistematske, te narušavajući javni red, dovode do poniženja i degradacije drugih”.⁶³ Važan element u obrazloženju sudske odluke odnosi se na „objektivni kriterij kažnjivosti”, gdje sud napominje da se procjena osobito drskog ponašanja i dovođenja žrtve u ponižavajući položaj ne smije oslanjati isključivo na subjektivni osjećaj žrtve, nego mora postojati jasna manifestacija štetnog djelovanja koja je prepoznatljiva i nezavisna od osobnih doživljaja.⁶⁴ Taj aspekt potvrđuje i tezu koju navode Škorić i Ritossa – da osobito drsko ponašanje ima karakter javne demonstracije netolerancije i nadmoći.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj III Kr 149/08-3 od 22. srpnja 2009. zauzima stav da je ponižavajući položaj objektivni uvjet kažnjivosti, a obrazlaže kako je riječ o stupnju poniženja koji je izravna posljedica iživljavanja nad žrtvom.⁶⁵ Isto tako Županijski sud u Zagrebu u presudi broj Kž-402/2021. od 7. lipnja 2021. obrazlaže kako kazneno djelo nasilničkog ponašanja ima ukupno četiri zakonska obilježja koja su po mišljenju suda sva objektivne naravi. Kao prvo obilježje naveden je način počinjenja djela koji se određuje kao nasilje, zlostavljanje i iživljavanje. Drugo je obilježje mjesto počinjenja djela, za što je bitno da je počinjeno na javnom mjestu, a treće je obilježje ponižavajući položaj žrtve. Sud obrazlaže to ponižavajuće obilježje i navodi da, iako subjektivne naravi (u smislu da ono kod drugih kaznenih djela mora biti obuhvaćeno krivnjom počinitelja), u ovom slučaju ima objektivnu narav time što se kazneno djelo čini na javnom mjestu. Stoga položaj žrtve valja objektivno sagledati u tom okviru.⁶⁶

Zaključno, može se utvrditi kako pojmovi „osobito drsko ponašanje” i „ponižavajući položaj”, iako nisu precizno definirani u zakonskom tekstu, dobivaju svoje konkretno pravno značenje tumačenjem pravne teorije i oblikovanjem ustrajne sudske prakse. Pravna znanost upozorava na to da je osobito drsko ponašanje ono ponašanje koje karakterizira visok stupanj društvene neprihvatljivosti, agresivnosti, brutalnosti i nepoštovanja osnovnih norma suživota. Takvo ponašanje nadilazi uobičajene razmirice i konflikte te postaje pravno relevantno kad je usmjereno prema degradaciji i dehumanizaciji žrtve u mjeri koja je očito suprotna vrijednostima civiliziranog društva. S druge strane, ponižavajući položaj predstavlja objektivno mjerljivu posljedicu takva ponašanja. U skladu sa stavovima sudske prakse osobni osjećaj žrtve, premda nezanemariv, nije odlučujući kriterij za postojanje ovog obilježja, nego se procjena temelji na objektivnim okolnostima slučaja i dojmu koji bi takvo ponašanje izazvalo kod razumnog promatrača. Ponižavajući položaj stoga se očituje u javnoj diskreditaciji, sramoćenju, povredi časti i dostojanstva žrtve, pri čemu je odlučujuće postojanje vanjskih znakova koji upućuju na to da je žrtva dovedena u situaciju podčinjavanja, nemoći i socijalne degradacije.

U tom smislu moguće je povući i paralelu s drugim kaznenopravnim institutima u kojima se upotrebljava objektivizirani kriterij procjene. Tako primjerice kod kaznenog djela prijetnje iz članka 139. Kaznenog zakona/2011. zakonodavac ne traži da žrtva subjektivno osjeti strah ili nelagodu, već da prijetnja bude objektivno podobna izazvati takav osjećaj kod prosječne osobe u konkretno zadanim okolnostima. Takav pristup omogućava pravnu sigurnost i predvidljivost te smanjuje rizik arbitrarnih tumačenja koja bi proizlazila iz subjektivnih osjećaja svake pojedine žrtve. Upravo je zato i kod kaznenog djela nasilničkog ponašanja odlučujuće da ponašanje bude objektivno uvredljivo i društveno neprihvatljivo, a posljedica u smislu poniženja jasno prepoznatljiva u stvarnosti.

Sličan princip objektivnosti nalazi se i u kaznenom djelu nasilja u obitelji iz članka 179.a Kaznenog zakona/2011., gdje se naglašava važnost procjene učestalosti, intenziteta i karaktera nasilničkog ponašanja koje ozbiljno narušava sigurnost i dostojanstvo žrtve. Ni u tom slučaju pravni sustav ne ovisi isključivo o subjektivnom doživljaju žrtve, nego temeljito analizira okolnosti i učinke ponašanja počinitelja, čime se omogućuje djelotvorna zaštita i pravna sankcija. Time se dodatno potvrđuje opći kaznenopravni trend objektivizacije pravno relevantnih obilježja kod delikata koji zadiru u osobni integritet i dostojanstvo.

Slijedom navedenoga može se zaključiti da je u cilju pravilne primjene kaznenog prava nužno tumačiti pojmove osobito drskog ponašanja i ponižavajućeg položaja u skladu s ustaljenim pravnim standardima uz naglasak na objektivnu procjenu štetnosti i društvene neprihvatljivosti ponašanja. Time se osigurava zaštita temeljnih prava i pravna sigurnost svih sudionika u kaznenom postupku.

5. Odnos kaznenog djela nasilničkog ponašanja s drugim kaznenim djelima s elementima nasilja i komparativni pregled sa zemljama regije

Kazneno djelo nasilničkog ponašanja po svojem se zakonskom opisu, točnije objektivnim obilježjima, može preklapati s kaznenim djelima protiv života i tijela te osobne slobode pod uvjetom da su ta djela počinjena na javnom mjestu. Valja istaknuti i kako dovođenje u ponižavajući položaj žrtve nije subjektivno nužno, nego je dovoljno da je takvo ponašanje objektivno podobno za izazivanje poniženja, vrijeđanja, narušavanja mira ili dostojanstva. Glavni je zadatak državnog odvjetnika, ali i policije, ispravno kvalificirati kazneno djelo uvažavajući sve okolnosti. Pritom se u konkretnom slučaju naglasak stavlja na subjektivnu sastavnicu kaznenog djela i određenje koje se pravno dobro štiti.

5.1. Tjelesna ozljeda

Kazneno djelo tjelesne ozljede iz članka 117. Kaznenog zakona/2011. normirano je u glavi kaznenih djela protiv života i tijela. Osnovni oblik iz članka 117. stavka 1. Kaznenog zakona/2011. čini onaj tko drugoga tjelesno ozlijedi ili mu naruši zdravlje, za što je propisana kazna zatvora do jedne godine, a to se progoni po privatnoj tužbi. Ako je kazneno djelo iz članka 117. stavka 1. Kaznenog zakona počinjeno iz mržnje prema bliskoj osobi ili prema osobi posebno ranjivoj zbog njezine dobi, teže tjelesne ili duševne smetnje ili trudnoće, ili kao službena osoba u obavljanju službe ili odgovorna osoba u obavljanju javne ovlasti, počinitelj će dobiti kaznu zatvora od jedne do tri godine.⁶⁷ Zakonodavno rješenje prema kojem se za kazneno djelo nasilničkog ponašanja progoni po službenoj dužnosti, a koje obuhvaća nasilje i dolazi u obzir kad nije počinjeno teže kazneno djelo, predstavlja učinkovit mehanizam za žrtve kaznenog djela tjelesne ozljede iz članka 117. stavka 1. Kaznenog zakona/2011. jer se umjesto podnošenja privatne tužbe sudu, što predstavlja i trošak podnositelju tužbe, na državno odvjetništvo prebacuje obveza kaznenog progona zbog kaznenog djela nasilničkog ponašanja. Dakako, to je moguće ako je državni odvjetnik utvrdio da je počinitelj imao namjeru poniziti žrtvu na javnom mjestu, a ne ju tjelesno povrijediti.

Osim toga, i za kazneno djelo tjelesne ozljede iz članka 117. stavka 1. Kaznenog zakona/2011. za državno odvjetništvo postoji opcija kaznenog progona zbog kaznenog djela nasilničkog ponašanja iz članka 323.a stavka 2. Kaznenog zakona/2011., tim više što će državno odvjetništvo, kao i sud, izbjeći trošak sudskomedicinskog vještačenja radi utvrđivanja kvalifikacije tjelesne ozljede i mehanizma njezina nastanka. Posebni maksimum za kazneno djelo nasilničkog ponašanja iz članka 323.a stavka 2. Kaznenog zakona/2011. viši je od posebnog maksimuma za kazneno djelo tjelesne ozljede iz članka 117. stavka 2. Kaznenog zakona/2011.

5.2. Prijetnja

U odnosu na kazneno djelo prijetnje razmotrit će se oblik propisan u članku 139. stavku 2. Kaznenog zakona/2011. Prema njemu će se kaznom zatvora do tri godine kazniti onaj tko drugomu ozbiljno prijeti da će njega ili njemu blisku osobu usmrtiti, teško tjelesno ozlijediti, oteti ili mu oduzeti slobodu, nanijeti zlo podmetanjem požara, eksplozijom, ionizirajućim zračenjem, oružjem, opasnim oruđem ili drugim opasnim sredstvom ili će mu uništiti društveni položaj ili materijalni opstanak.⁶⁸ Za kazneno djelo iz članka 139. stavka 2. Kaznenog zakona/2011. progoni se po prijedlogu.⁶⁹ U praksi se nerijetko događa da žrtva protiv počinitelja, bilo tijekom pretkaznenog postupka ili tijekom rasprave, odustane od prijedloga za progon, što predstavlja osnovu za donošenje rješenja o odbačaju kaznene prijave,⁷⁰ odnosno presude kojom se odbija optužba⁷¹. Državni odvjetnik ne bi smio a priori odbaciti takvu prijavu samo zato što više ne postoji interes žrtve za progonom počinitelja, već je dužan, ako je kazneno djelo počinjeno na javnom mjestu, uzeti u obzir i kazneno djelo nasilničkog ponašanja iz članka 323.a stavka 1. Kaznenog zakona/2011. Pritom će mu, za razliku od slučaja iz potpoglavlja 4.1., biti lakše utvrditi namjeru počinitelja jer i ustrašivanje i ponižavanje u suštini imaju cilj povrijediti, obeshrabriti ili slomiti samopoštovanje druge osobe.

Potrebno je istaknuti da je moguć realni stjecaj⁷² kaznenog djela prijetnje iz članka

139. stavka 2. Kaznenog zakona/2011. i nasilničkog ponašanja iz članka 323.a stavka 1. Kaznenog zakona/2011. No u tom slučaju nužno je kumulativno ispunjenje bitnih obilježja obaju kaznenih djela, odnosno to da je riječ o različitim radnjama ili učincima koje zasebno ostvaruju zaštitne svrhe svakog djela. Tako je Županijski sud u Zagrebu u svojoj odluci broj Kž-402/2021. od 7. lipnja 2021. osudio optuženika koji je u fitness-centru s ciljem dovođenja u ponižavajući položaj te ustrašivanja i uznemirivanja fizički napao oštećenika dok je trčao na pokretnoj traci. Metalnom šipkom zadao mu je tjelesne ozljede u predjelu glavu i tijela govoreći pritom da će ga ubiti. Počinio je i kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 2. Kaznenog zakona/2011. i nasilničkog ponašanja iz članka 323.a Kaznenog zakona/2011., sve u vezi s člankom 51. Kaznenog zakona/2011.⁷³

U slučaju prividnog stjecaja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. Kaznenog zakona/2011. i kaznenog djela nasilničkog ponašanja iz članka 323. stavka 1. Kaznenog zakona/2011. – odnosno kad počinitelj jednom ili više radnji ispunjava bića dvaju ili više kaznenih djela, ali se osuđuje samo za jedno od njih⁷⁴ – stajalište je autorica da prednost treba dati kaznenom djelu nasilničkog ponašanja. Iako je ono u suštini supsidijarno, ta supsidijarnost ne odnosi se na kaznena djela iste „težine”, nego na kaznena djela za koja je propisana stroža kaznenopravna sankcija. Dakle, u slučaju da počinitelj žrtvi (npr. susjedu) na ulici uputi prijetnje smrću i vrijeđa ga, čemu prisustvuju prijatelji žrtve, ispravno je to kvalificirati kao kazneno djelo nasilničkog ponašanja iz članka 323.a stavka 1. Kaznenog zakona/2011., a ne prijetnje iz članka 139. stavka 2. Kaznenog zakona/2011. jer se kaznenim djelom nasilničkog ponašanja, usprkos jednakoj propisanoj kazni, štiti šire pravno dobro, odnosno javni red koji, među ostalim, uključuje integritet, mir i osobnu slobodu žrtve, ali i svih prisutnih.⁷⁵ Iako bi za državnog odvjetnika odustanak žrtve od progona počinitelja značio završetak rada na predmetu, takva skučenost u radu u suštini je vrlo štetna i za zaštitu prava i interesa žrtava, ali i povjerenje u pravni poredak.

5.3. Uređenje kaznenog djela nasilničkog ponašanja u zemljama regije⁷⁶

U Republici Srbiji nasilničko ponašanje regulirano je člankom 344. Krivičnog zakonika kao kazneno djelo protiv javnog reda i mira te obuhvaća grube uvrede, zlostavljanje, vršenje nasilja, izazivanje tuče te drsko ili bezobzirno ponašanje s kaznom zatvora do tri godine.⁷⁷ Prema Igrački (2013.) nasilje se definira kao uporaba sile ili prijetnje kojima se ugrožavaju pravno zaštićena dobra, dok drsko ponašanje podrazumijeva bahatost i bezosjećajnost koji izazivaju strah ili uznemirenost.⁷⁸ Zakon ne daje eksplicitne definicije, ali doktrina detaljno razrađuje pojmove, npr. grube uvrede kao napade na čast, a zlostavljanje kao fizičke ili psihičke bolove ispod praga tjelesne ozljede.⁷⁹ Djelo zahtijeva znatno ugrožavanje mira građana ili teže narušavanje javnog reda s fokusom na kolektivnu zaštitu.⁸⁰

Srpski zakon šire definira radnje (uključuje grube uvrede i izazivanje tuče), dok hrvatski zakon uže formulira djelo s fokusom na ponižavanje pojedinca. Srpski zakon također naglašava kolektivnu zaštitu (mir građana), dok Hrvatska štiti individualno dostojanstvo, a srpska doktrina detaljnije razrađuje pojmove nasilja i drskosti, za razliku od hrvatske, koja više ovisi o sudskim interpretacijama.

U Bosni i Hercegovini kazneno djelo nasilničkog ponašanja nije regulirano na državnoj razini (KZ BiH/2003. ga ne obuhvaća), nego entitetskim zakonima (KZ F BiH/2003. u čl. 339., KZ RS/2017. u čl. 372., KZ BD/2003. u čl. 339.).⁸¹ Temeljni oblik obuhvaća grube uvrede, zlostavljanje, vršenje nasilja, izazivanje tuče ili naročito drsko/bezobzirno ponašanje uz posljedicu ugrožavanja spokoja građana (F BiH i BD) ili sigurnosti drugoga s uznemirivanjem/strahom i remećenjem javnog reda (RS).⁸² Prema Lukaču (2024.) nasilje se tumači kao uporaba fizičke ili psihičke sile kojom se ugrožava tjelesni integritet ili sloboda, dok drsko ponašanje podrazumijeva bahato ponašanje izazivajuće strah ili uznemirenost.⁸³ Zakon ne daje eksplicitne definicije, ali sudska praksa naglašava „ugrozu građanskog mira” kao ključnu posljedicu iako je ona kritizirana zbog nejasnoće i preširoke formulacije. To dovodi do divergentnih tumačenja i poteškoća u dokazivanju (npr. razgraničenje od prekršaja ili tjelesnih ozljeda).⁸⁴

I BiH (entitetski zakoni) i Hrvatska (čl. 323.a Kaznenog zakona/2011.) reguliraju nasilničko ponašanje kao djelo protiv javnog reda i mira s kaznama do tri godine zatvora, fokusirajući se na nasilje, zlostavljanje i drskost u javnom kontekstu. Sustavi nemaju formalne zakonske definicije pojmova, oslanjajući se na sudsku praksu i doktrinu, te zahtijevaju posljedicu poput ugrožavanja mira ili ponižavanja.

6. Zaključak

Kazneno djelo nasilničkog ponašanja iz čl. 323.a Kaznenog zakona/2011. uvedeno je radi zaštite temeljnih društvenih vrijednosti: javnog reda, osobnog dostojanstva i osjećaja sigurnosti pojedinaca. Međutim, kazneno sankcioniranje tog djela nedvojbeno izaziva teorijske i praktične dileme koje utječu na njegovu budućnost u kaznenopravnom sustavu.

Širina, odnosno nedovoljna određenost pojedinih pojmova koji čine zakonski opis (kao što je to obrađeno u četvrtom poglavlju) stvara određeni stupanj pravne nesigurnosti, a kod građana nepostojanje jasne predodžbe o tome koje je ponašanje kazneno relevantno. Za nekoga će pljuvanje u lice i polijevanje vodom na trgu biti osobito drsko ponašanje, dok za nekoga neće, pa je tako na sudovima i državnim odvjetništvima zadatak da kreiraju dosljednu praksu na temelju koje će se razvijati daljnja zakonodavna rješenja u vidu definiranja pojedinih sastavnica tog kaznenog djela. S obzirom na nepostojanje obveznog školskog modula pravne i političke pismenosti, koji bi djeci i mladima od najranijih dana u obrazovnim institucijama pružio znanje o pravima i obvezama kao građanina, unošenje definicija pojmova nasilja, zlostavljanja, iživljavanja i osobito drskog ponašanja u Kazneni zakon, na temelju dosadašnje sudske prakse, predstavljalo bi važan korak za pravnu sigurnost u pogledu tog kaznenog djela, ali i drugih kaznenih djela koja u svojim zakonskim opisima sadržavaju te pojmove. Primjena Kaznenog zakona kod maloljetnika zahtijeva dodatnu pozornost jer empirijski podatci pokazuju da je znatan dio počinitelja mlađi od 18 godina. Kod djece i adolescenata odvraćajući je učinak kaznenih sankcija upitan, a represivni pristup može izazvati paradoksalne učinke poput stigmatizacije ili povećanja rizika od ponovljenog nasilja. Iako se poteškoće i problemi kod djece i mladih primarno rješavaju u okviru sustava socijalne skrbi i zdravstva, ističe se da odgojne mjere kao maloljetničke sankcije iz Zakona o sudovima za mladež predstavljaju najučinkovitiji instrument za sprječavanje vršnjačkog nasilja kod maloljetnika. Njihov je cilj pružiti zaštitu, brigu i nadzor, osigurati opću i stručnu naobrazbu, razvijati cjelokupnu ličnost maloljetnika te jačati njegovu osobnu odgovornost kako bi se spriječilo ponavljanje kaznenih djela.⁸⁵ Takav pristup omogućuje kombinaciju preventivne i korektivne funkcije, smanjuje rizik od stigmatizacije, a istodobno doprinosi resocijalizaciji i stvarnoj socijalnoj promjeni.

Nadalje, ovo se kazneno djelo u praksi katkad koristi kao rezervna kvalifikacija kad se ne može dokazati neko drugo kazneno djelo s elementima nasilja, počinjeno na javnom mjestu, što otvara prostor za široku represiju i arbitrarnost. Međutim, arbitrarnost treba jasno razlikovati od svestranog i savjesnog pristupa državnog odvjetnika u provođenju učinkovite istrage jer se samo na takav način mogu uspješno zaštititi prava žrtve. Državni je odvjetnik u bilo kojoj fazi postupka dužan s jednakom pozornošću utvrđivati činjenice koje idu kako na štetu, tako i u korist okrivljenika. Točnije, stav državnog odvjetnika spram okrivljenika nije crno-bijel.⁸⁶

Također, za kvalificirani oblik kaznenog djela nasilničkog ponašanja iz članka 323.a stavka 2. Kaznenog zakona/2011. propisana je kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina. Uspoređujući taj raspon kazne s onim za kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179.a Kaznenog zakona/2011. (kazna zatvora od jedne do tri godine) koje podrazumijevaju određeno trajanje izloženosti nasilnog ponašanja prema bliskoj osobi, jasno je kako je zakonodavac upao u proturječje, barem u dijelu koji se tiče posebnog maksimuma. Hipotetski, okrivljenik kod kojeg postoje određene otegotne okolnosti poput kaznene osuđivanosti za kazneno djelo nasilničkog ponašanja može biti osuđen na kaznu zatvora do pet godina, dok bi za nasilje u obitelji mogao biti osuđen na kaznu zatvora do tri godine iako je nasilničko ponašanje najčešće jednokratan čin, a nasilje u obitelji u pravilu je trajno kazneno djelo koje se očituje u ponavljanom, kontinuiranom nasilju tijekom određenog razdoblja.

Usprkos navedenim izazovima autorice rada smatraju da se jasno definiranim zakonskim rješenjem očekuje veći stupanj zaštite javnog reda i sigurnosti, i to u dvostrukom smislu. Preventivno, jasnim definiranjem kaznenog djela i njegova kvalificiranog oblika, šalje se snažna poruka da će svaki oblik nasilničkog ponašanja biti sankcioniran, čime se potencijalni počinitelji odvraćaju od činjenja djela. Ta funkcija oslanja se na teoriju odvraćanja (deterrence theory), prema kojoj jasno utvrđene zakonske posljedice, uz dosljednu primjenu, mogu smanjiti učestalost neželjenog ponašanja. Represivno, zakonsko rješenje omogućuje učinkovitu reakciju na već počinjena djela nasilničkog ponašanja, uključujući zaštitu žrtava.

Jasno definiranje obuhvatilo bi izmjenu članka 87. Kaznenog zakona tako da se dodaju značenja pojmova „osobito drskog ponašanja” (npr. verbalno ili fizičko izazivanje, omalovažavanje, ometanje drugih osoba u javnom prostoru), „ponižavajućeg položaja” (npr. stanje u kojem je žrtva svjesno izložena omalovažavanju ili degradaciji pred drugima) i „nasilja” (npr. upotreba ili prijetnja fizičkom, psihičkom ili emocionalnom prisilom radi toga da se druga osoba povrijedi, zastraši ili prisili). Također bi kao kvalificirani oblik, posebice uzevši u obzir prirodu međuvršnjačkog nasilja, trebalo uvesti ponovljeno nasilničko ponašanje ili nasilje u skupini.

Iako empirijski podatci o specifičnom učinku ovog kaznenog djela u Hrvatskoj još nisu u potpunosti dostupni, teorijske osnove upućuju na to da kombinacija jasnih norma, kvalificiranih oblika djela i dosljedne sudske prakse može imati znatan preventivni učinak te pridonijeti održavanju javnog reda i mira. Ovaj pristup također omogućuje da društvo reagira na nasilje koje je dosad bilo zakonski „nevidljivo”, jačajući pritom osjećaj pravne sigurnosti i vladavinu prava. Izložene brojke o porastu međuvršnjačkog nasilja i nasilničkog ponašanja općenito ne upućuju nužno na zaključak da je naše društvo „nasilnije” nego prije, već je izgledno da se određena kaznena djela s elementima nasilja (iz razloga navedenih u petom poglavlju), kvalificiraju kao nasilničko ponašanje. Osim toga, usprkos velikoj tamnoj brojci, nesporno je da se medijskim izvještavanjem, ali i edukacijom, uspjela podići svijest među građanima o nedopustivosti nasilničkog ponašanja, slijedom čega je neizbježno to da će u budućnosti doći do porasta prijavljenih kaznenih djela i počinitelja.