Uvod12

Nacionalni sudovi velika su nepoznanica u rješavanju problema zaštite ulaganja pa se stranom ulagatelju opcija izbora foruma pred nekim međunarodnim tijelom pokazuje kao najbolja pravna zaštita. Upravo u tom smislu FET standard jedan je od najvažnijih pravnih standarda zaštite u međunarodnom investicijskom pravu čije odredbe sadržane u velikom broju međunarodnih ugovora dolaze do primjene u većini međunarodnih investicijskih arbitraža.3

Povijesno gledano njegov koncept naznačuje se u početcima rada Havanske povelje za organizaciju međunarodne trgovine iz 1948., preko Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj (Organisation for Economic Co-operation and Development, dalje u tekstu: OECD, osnovan 1967.) tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća, što postaje najvažniji pravni okvir nastanka FET standarda. Konvenciju OECD-a iz 1967. potpisale su sljedeće članice: Austrija, Belgija, Kanada, Danska, Francuska, Njemačka, Grčka, Island, Irska, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Norveška, Portugal, Španjolska, Švedska, Švicarska, Turska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Američke Države. Republika Hrvatska u statusu je pretpristupnog kandidata članice za OECD-ovu Konvenciju od 2022. godine te se upozorava na važnost uloge Hrvatske u OECD-ovu Regionalnom programu za jugoistočnu Europu radi stvaranja bitnih odrednica regionalne politike i razmjene dobrih praksi u međunarodnom okružju.4

OECD-ovi propisi važan su izvor običajnog međunarodnog prava u primjeni FET standarda, posebno sljedeći izvori: Nacrt konvencije o zaštiti strane imovine iz 1967., Vodič u postupanju stranih direktnih ulaganja (The Guidelines on the Treatment of Foreign Direct Investment, 1992.) i Nacrt OECD-ova pregovaračkog teksta za multilateralne sporazume o ulaganju iz 1998.5

Od multilateralnih ugovora novije generacije Sporazum između Sjedinjenih Američkih Država, Meksika i Kanade (United States – Mexico – Canada Agreement, dalje u tekstu: USMCA), također poznat kao CUSMA u Kanadi i T-MEC u Meksiku, koji je stupio na snagu 1. srpnja 2020. i zamijenio prethodni NAFTA sporazum, važna poveznica na FET standard određena je u poglavlju XIV. članku 14. stavku 6.: „Svaka stranka će obuhvaćenim ulaganjima osigurati tretman u skladu s običajnim međunarodnim pravom, uključujući pošten i pravedan tretman te punu zaštitu i sigurnost…” te u Ugovoru o energetskoj povelji (kao jednom od najzastupljenijih sporazuma u međunarodnim investicijskim sporovima na koje se pozivaju tužitelji) u kojem u članku 10. stavku 1. stoji: „… svaka će ugovorna strana, u skladu s odredbama ovog Ugovora, poticati i stvarati čvrste, nepristrane, povoljne i jasne uvjete za investitore drugih ugovornih strana za investiranje na svojem području. Takvi uvjeti uključuju obvezu odobravanja u svako doba investicijama investitora drugih ugovornih strana povoljan i nepristran postupak…”6

1. Aktivni sporovi protiv Republike Hrvatske

Od ukupno šesnaest registriranih sporova Republika Hrvatska aktivna je u četiri investicijske arbitraže, na strani tuženika, koji se vode pri Centru7 i to na temelju BITova te jednog na temelju Ugovora o energetskoj povelji, u predmetu tužitelja Adria Group B.V. i Adria Group Holding B.V., Ugovora o poticanju i uzajamnoj zaštiti ulaganja između Republike Hrvatske i Kraljevine Nizozemske iz 1998.8, u predmetu tužitelja Societe generale S.A. na temelju Ugovora o poticanju i uzajamnoj zaštiti ulaganja između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Francuske iz 1996.9, tužitelja Addiko Bank AaG i Addiko bank d.d. na temelju Ugovora o poticanju i uzajamnoj zaštiti ulaganja između Republike Hrvatske i Republike Austrije iz 1997.10 i tužitelja Mol Hungarian Oil and Gas Public Plc. na temelju Ugovora o energetskoj povelji11 (dalje u tekstu: ECT).

Od ostalih sporova šest je okončano meritornom odlukom u korist tuženika, Republike Hrvatske, odnosno tužitelj je odbijen s tužbenim zahtjevom, četiri su obustavljena po zajedničkom sporazumu stranaka, u dva je spora utvrđena povreda međunarodnoga prava, ali su tužitelji odbijeni u cijelosti tužbenim zahtjevom jer nije utvrđena uzročno-posljedična veza između povrede i navodne štete uz dosudu troška tužiteljima zbog utvrđene povrede12, dok je u jednom sporu utvrđena povreda međunarodnoga prava te je tužitelju dosuđena naknada štete u iznosu cca 2 % od ukupno zahtijevane naknade štete i 30 % troškova koje je tužitelj imao tijekom postupka.13

U postojećim međunarodnim sporazumima, konkretno u onima u kojima je tužena Republika Hrvatska (trenutačno su četiri aktivna investicijska spora), odredbe FET standarda određene su na sljedeće načine: kao obveza svake ugovorne stranke u osiguranju poštenih i pravičnih uvjeta ulaganjima državljana druge ugovorne stranke; ili svaka ugovorna stranka odnosit će se pravično i nepristrano prema principima međunarodnog prava za ulaganja investitora druge ugovorne stranke na svojem teritoriju ili području mora…; ili će svaka ugovorna stranka na svojem teritoriju poticati, po mogućnosti, ulaganja investitora druge ugovorne stranke, dopustiti takva ulaganja u skladu sa svojim zakonodavstvom te u svakom slučaju pružiti takvim ulaganjima poštene i pravične uvjete, odnosno u Ugovoru o energetskoj povelji: „… svaka će ugovorna stranka, u skladu s odredbama ovog Ugovora, poticati i stvarati čvrste, nepristrane, povoljne i jasne uvjete za investitore drugih ugovornih strana za investiranje na svojem području..., svaka ugovorna stranka jamči da će njezin domaći zakon osiguravati učinkovita sredstva za štićenje prava na tražbinu i provođenje prava u pogledu Investicija, investicijskih sporazuma i investicijskih ovlaštenja...”14

Njegovo definiranje prepušteno je postojećoj praksi međunarodnih tribunala te posljedica utvrđenja njegove povrede povlači za sobom odgovornost države za štetu.

Profesor Schreuer kao jedan od istaknutijih autoriteta u međunarodnoj zajednici tumači koncept FET-a kao jedan od najvažnijih standarda u investicijskim sporovima15 uzimajući u obzir njegovo teleološko tumačenje u skladu sa svrhom i ciljem međunarodnog ugovora u kojem je sadržan, njegove preambule, odnosno kako to određuje članak 31. stavak 1. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora („Narodne novine – Međunarodni ugovori” br. 16/1993) o općem pravilu tumačenja ugovora:

...Ugovor se mora tumačiti u dobroj vjeri, prema uobičajenom smislu izraza iz ugovora u njihovu kontekstu i u svjetlu predmeta i svrhe ugovora…

U dijelu u kojem se pojavljuje odgovornost države za štetu, a kroz ostvarenu povredu FET-a, strani ulagatelji često su povezivali promjenu zakonodavnog ili regulatornog okvira države koja se pojavila nakon ulaska investicije na teritorij tuženika (države).

Strani ulagači tvrdili bi da je promjenom zakonodavnog okvira, konkretno donošenjem novih zakona, podzakonskih propisa, primjerice uredbi ili tarifa u kojima je bilo regulirano tržište određenih energenata, doprinijelo padu očekivane dobiti ako im je početna faza investicije bila obuhvaćena prijašnjim regulatornim okvirom koji nije sadržavao naknadno izmijenjene odrednice iz takvih tarifa. S time u vezi upućivali su na povredu legitimnog očekivanja stranog ulagatelja koje se izjalovilo zbog promjene regulatornog (zakonodavnog) okvira kakvo je postojalo u trenutku nastanka ulaganja.

Arbitražna praksa dala je zanimljiva pravna tumačenja u pogledu promjene zakonodavnog ili regulatornog okvira u području obnovljivih izvora energije (konkretno, tijekom 2016. velik broj sporova vodio se protiv Španjolske na temelju ECT-ja). U tim su sporovima, iako su većinom završeni odlukama u korist tužitelja16, neka utvrđenja u pogledu tog pitanja donijela značajnije stavove koji se opet mogu iskoristiti in favorem tuženika.

Konkretno, u sporu Charanne Construction Investments protiv Španjolske (odluka iz 2016., o tome dalje u tekstu, točka 2.6.) tribunal je zauzeo stav da tužitelj nije mogao imati legitimno očekivanje da će određeni regulatorni okvir ostati nepromijenjen za cijelo razdoblje trajanja ulaganja17 te nastavlja da investitor, kako bi ostvario pravo na legitimno očekivanje, mora napraviti pažljiviju analizu pravnog okvira za ulaganje.18 Upravo suprotno, da bi došlo do kršenja legitimnog očekivanja stranog ulagatelja/investitora, regulatorna mjera kao očekivana mjera ne smije biti razumno predvidljiva u vrijeme investicije, odnosno, kako arbitražni sud objašnjava u nastavku, u situaciji kada su tužitelji mogli lako predvidjeti moguće prilagodbe regulatornog okvira (misli se na zakon koji je 2010. ostavljao mogućnost izmjene naknada), to su trebali predvidjeti.19

U tom smislu, radi razjašnjenja bitnih odrednica FET standarda, a u kontekstu promjene regulatornog ili zakonodavnog okvira države, tribunali će ocjenjivati koliki je opseg očekivanja zaštite legitimnog očekivanja stranog ulagatelja od regulatornog okvira države, odnosno je li on razuman i opravdan u svjetlu okolnosti nastanaka investicije. To će ovisiti i o tome je li legitimno očekivanje stranog ulagatelja ukorijenjeno u normativnoj ili administrativnoj prirodi koje je postojalo u trenutku kada su određeni propisi bili na snazi kada je nastala investicija.

Ako je FET standard predviđen u odredbama međunarodnog ugovora, njegovi ključni elementi koji su promatrani kroz praksu tribunala, kako to predlažu autorice Elodie Dulac i Jia Lin Hoe King, mogu se podijeliti na20: a) zaštitu legitimnog očekivanja stranog ulagatelja/investitora, b) zaštitu od arbitrarnog, nerazumnog, disproporcionalnog ponašanja (tuženika) i nedostatka dobre vjere, c) provođenje transparentnog i zakonitog postupka te d) zaštitu stranog ulagatelja/investitora od uskraćivanja pravde.

2. Novija praksa ugovaranja BIT-ova

Iako se brojne definicije pojma FET standarda mogu pronaći u raznim BIT-ovima21, i to u odredbama koje izravno pružaju zaštitu ulaganja na pravičan i pošten tretman, novija praksa ugovaranja BIT-ova pokazuje zanimljiva rješenja koja idu u prilog zaštiti interesa država, odnosno novije odredbe u tumačenju pojma jasnije određuju pravo države da FET standard ne sprečava države da poduzimaju radnje ili akte koji će značiti modifikaciju zakonodavnih ili regulatornih okvira, odnosno posljedično znači da takvo postupanje neće značiti automatsko kršenje samog standarda. U ovom dijelu svakako treba spomenuti doktrinu margin of appreciation22 i doktrinu police power23, koja se nalazi u samoj srži FET standarda. Zapravo, FET standard temelji se na tumačenju smjernica proizašlih iz ovih doktrina. Obje doktrine posebne su teme u međunarodnom pravu koje su razvile osnovu razumijevanja FET standarda u bogatoj međunarodnoj praksi tijekom nekoliko desetljeća, ali za potrebe ovog rada prikaz će se ograničiti samo na dio arbitražne prakse doktrine margin of appreciation pri kojoj se tribunal izravno poziva na praksu ESLJP-a jer tuženik ima određeni stupanj slobode – prostor za manevriranje – pri ispunjavanju svojih obveza iz (međunarodnih) ugovora24 i doktrine police power kada države, smatrajući opravdanu primjenu svojih regulatornih mjera, odbijaju platiti kompenzaciju investitoru uzrokovanu zbog indirektne eksproprijacije.25 U tom smislu države tuženice sve se više pozivaju na diskreciju u obrani tužbi kojima osporavaju usklađenost svojeg ponašanja s važećim BIT-ovima često izravnim pozivanjem na sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava (ESLJP-a).26

U zanimljivim razmatranjima Julian Arato objašnjava doktrinu margin of appreciation27 navodeći slučaj Continental Casualty protiv države Argentine28 (iz 2001., ICSID br. ARB/03/9). Tužitelj je tvrdio da su hitne fiskalne mjere koje je Argentina donijela značajno umanjile njegovu investiciju, čime je došlo do povrede BIT-a između SAD-a i Argentine. Argentina je tvrdila da njezine mjere nisu bile protupravne jer su predstavljale zakonita odstupanja od obveza iz BIT-a, odnosno da su te mjere bile „nužne za očuvanje javnog reda” ili za zaštitu „bitnih sigurnosnih interesa države”, pa nisu smatrane kršenjem ugovora. U ocjeni postojanja povrede tribunal je zaključio da državi tuženici treba priznati marginu procjene, pozivajući se na sudsku praksu ESLJP-a te da objektivna procjena mora sadržavati značajnu marginu procjene za državu koja primjenjuje određenu mjeru: vrijeme ozbiljne krize nije vrijeme za lijepe prosudbe, posebno kada ih drugi ispituju s nedostatkom retrospektive.29

U odnosu na doktrinu police power, koja predstavlja pravno načelo prema kojem država može donositi zakone i poduzimati mjere u svrhu zaštite javnog zdravlja, sigurnosti, morala i općeg interesa, ne postoji obveza naknade štete za gubitke koje takve mjere mogu prouzročiti.30 U međunarodnom običajnom pravu ta doktrina široko prihvaća načelo da država nije odgovorna za gubitak imovine niti za drugu gospodarsku štetu koja proizlazi iz bona fide (dobrohotnog) općeg oporezivanja, regulacije, oduzimanja zbog kaznenog djela ili druge mjere koja se općenito prihvaća kao dio policijskih ovlasti država ako nije diskriminatorna.31

Od novijih generacija BIT sporazuma odredba FET standarda (npr. u Francusko-kolumbijskom BIT-u iz 2014., stupio na snagu 2020.)32 definirana je u članku 4. stavku 1.:

(…) Podrazumijeva se da obveza pružanja poštenog i pravičnog postupanja ne uključuje pravnu stabilizacijsku klauzulu i ne sprječava svaku ugovornu stranku da prilagodi svoje zakonodavstvo u skladu s uvjetima ovog stavka.

Konkretno, ovakva formulacija znači da promjena zakonodavnog okvira ne znači direktno povredu FET standarda, ali država bi kao tužena, prema pravilima o teretu dokazivanja, to morala i dokazati u konkretnom postupku.

Na sličan način Sveobuhvatni ekonomski i trgovinski sporazum između EU-a i Kanade (CETA, 2016.) u poglavlju VIII. odjeljku D o ulaganjima, članak 8.9. (2)33 propisuje:

Podrazumijeva se da sama činjenica da stranka provodi reguliranje, među ostalim izmjenama zakona, na način koji negativno utječe na ulaganje ili nije u skladu s očekivanjima investitora, ili se miješa u očekivanja ulagača, uključujući njegova očekivanja u pogledu dobiti, ne predstavlja kršenje obveze prema ovom odjeljku.

Pravno tumačenje ove odredbe može se tumačiti in favorem država jer država ima i suvereno pravo u okviru svojih zakonodavnih ovlasti donositi i mijenjati zakone te se ne bi moglo ovom pravu apsolutno suprotstaviti pravo legitimnog očekivanja ulagača kada ona nisu opravdana.34

Isto tako, Sporazum o slobodnoj trgovini zaključen između Novog Zelanda i Velike Britanije iz 2022. (Free Trade Agreement between New Zeland and UK, dalje u tekstu: FTA)35 u odredbama u 11. poglavlju, članak 14. podstavak 4., propisuje:

(…) sama činjenica da stranka poduzme ili ne poduzme radnju koja bi mogla biti u suprotnosti s očekivanjima ulagača ne predstavlja kršenje ovog članka, čak i ako kao rezultat toga postoji gubitak ili šteta na obuhvaćenom ulaganju.

Navedeni pravni okviri koji se razvijaju u posljednjih nekoliko godina u području međunarodnog prava i sklapanja BIT-ova posljedica su dugotrajne međunarodne prakse koja je u dosadašnjim sporovima omogućavala ulagačima lakše i brže utvrđivanje povrede FET standarda povezujući je s modifikacijom zakonodavnog okvira države.

Predložena pravna rješenja daju mogućnost državama da u postojeće BIT-ove ugrade putem rezervi na postojeće međunarodne sporazume model ograničenja primjene FET standarda koji, ako nije jasno definiran, može biti veliko opterećenje u tumačenju i dosegu primjene u konkretnom sporu.

3. Pregled arbitražne prakse u određivanju FET standarda kroz pozitivna utvrđenja država – izvodi

3.1. Red Eagle Exploration Limited protiv Kolumbije

U predmetu tužitelja Red Eagle Exploration Limited protiv Kolumbije36 tužitelj se pozivao na povredu FET standarda zajamčenog u članku 811.37 Ugovora o slobodnoj trgovini između Kanade i Kolumbije (Free Agreement Trade between Canada and the Republic of Columbia/11 ili FTA) tvrdeći da je tuženik povrijedio odredbe FET standarda iz Ugovora jer je propustio osigurati stabilan pravni okvir koji bi jamčio tužitelju legitimno očekivanje na njegova prethodno stečena prava, koja su mu davala ovlast na rudarenje putem već izdanih okolišnih dozvola. Spor je proizašao iz dodijeljenih okolišnih dozvola za rudarenje na posebno zaštićenim područjima (tzv. paramos) i nad kojima je poslije uspostavljena zabrana. Tribunal je u konačnoj odluci prihvatio svoju nadležnost, odbio sve tužiteljeve zahtjeve i naložio tuženiku nadoknadu parničnih troškova tužitelju, zauzevši stajalište da su mjere koje je tuženik (Kolumbija) poduzeo, i to u vidu promjene zakonodavstva, bile jasno osmišljene i primijenjene za zaštitu cilja javne politike zaštite okoliša. Tužitelj u bitnom nije dokazao postojanje njegovih stečenih prava za koja je tvrdio da je bio lišen. Postojanje tih prava pitanje je domaćeg prava, a ne međunarodnog prava jer međunarodno pravo ne sadržava pravila o utvrđenju, postojanju i opsegu domaćih prava, a međunarodno pravo regulira samo način na koji investitor može biti lišen privatnog prava.38

3.2. Toto Costruzioni Grenerali protiv Države Libanona39

U navedenom predmetu tužitelj je tvrdio da zaključeni Ugovor za izgradnju dionice autoceste Saoufar-Mderej-Projekt/97 s državnom tvrtkom Libanona podliježe libanonskom porezu kao i tadašnjem zakonodavstvu koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Međutim, libanonske carine, porezi te cijene građevnog materijala nakon zaključenja ugovora neopravdano su porasle, što je uzrokovalo velike troškove tužitelju – za više od 40 % – što suprotno ugovoru predstavlja kršenje FET standarda jer država nije uspjela održati povoljnije gospodarske i pravne uvjete te promjene poreznog i carinskog zakonodavstva u korist tužitelja, na što se obvezala Ugovorom.40 Država je tvrdila da je točno da je došlo do povećanja poreza i carina zbog promjene zakonodavstava, ali da sam Ugovor nije sadržavao stabilizacijsku klauzulu41 koja bi tužitelju omogućavala povoljnije gospodarske i pravne uvjete. Isto tako, u Ugovoru nije bilo odredaba koje bi dozvolile promjenu i izmjenu cijene koja bi uključivala promjenu carina, poreza i drugih pristojbi na štetu tužitelja, pa time tužitelj nije mogao imati legitimna očekivanja da će pod takvim okolnostima dobiti naknadu za povećanje cijena izvan onoga što je predviđeno Ugovorom. U skladu s time, Tribunal je zaključio da FET standard u ovim okolnostima, a u vrijeme zaključenja Ugovora s tužiteljem, ne podrazumijeva jamstvo ulagaču da se porezni zakoni i carine neće mijenjati.42 Osim toga, promjene carina i poreza na cement, dizel i građevni materijal bili su primjenjivi i na strane ulagače jednako tako i na libanonske državljane, pa se postupanje države ne može smatrati diskriminirajućim ili nerazumnim radnjama prema tužitelju.43

3.3. Parkerings-Compagniet AS protiv Litve

U predmetu tužitelja Parkeringsa bila je riječ o postupku provođenja javnog natječaja i odabira najboljeg ponuditelja, koji je raspisala općina grada Vilniusa radi provođenja modernog i integriranog sustava za parkiranje u gradu Vilniusu, a sustav je obuhvaćao i uklanjanje nepropisno parkiranih vozila radi zaštite povijesne jezgre grada.44 Tužitelj je bio dio grupacije – konzorcija – koja je zajednički podnijela ponudu na natječaj. Ponuda je prihvaćena te je zaključen Ugovor s općinom grada Vilinusa pod uvjetima i regulatornim okvirom koji je tada bio na snazi. Sljedećih godina, po zaključenju, Ugovor je postao predmet ispitivanja ocjene zakonitosti kao općeg akta od strane Vladina predstavnika koji ima ustavnu ovlast i dužnost nadzirati zakonitost svih općinskih akata u skladu s litavskim zakonima i uredbama. On je utvrdio da su pojedine odredbe Ugovora u suprotnosti s tadašnjim zakonom i postojećim sekundarnim zakonodavstvom. Tijekom 2000. Vlada je donijela novu Uredbu o ovlaštenom tijelu i postupku uklanjanja nepropisno parkiranih vozila. Ta Uredba je poništila prethodne regulatorne odredbe u pogledu uklanjanja nepropisno parkiranih vozila i ovlaštenog tijela koje provodi te radnje te se, među ostalim, pojavilo pitanje je li općina grada Vilniusa bila ovlaštena zaključiti takav ugovor s konzorcijem. Jedno od bitnih pitanja koje je Tribunal smatrao da treba raspraviti jest je li tužitelj imao legitimna očekivanja u pogledu stabilnosti pravnog sustava te jesu li njegova očekivanja osujećena.45 Pitanje legitimnih očekivanja Tribunal povezuje s danim izričitim jamstvom ili obećanjem od strane države, koje mora biti jasno, nedvosmisleno i dano prilikom ulaganja. Nadalje, kao nesporno pravo države i njezina privilegija jest da ona provodi svoju suverenu zakonodavnu vlast te u tom kontekstu država ima pravo donijeti, izmijeniti ili poništiti zakon prema vlastitu nahođenju.46 Kao suprotnost tome suverenom pravu jest ulagačko načelno pravo na određenu stabilnost i predvidljivost pravnog okruženja pa će u tom smislu imati pravo na zaštitu svojih legitimnih očekivanja, ali pod prethodno važnim uvjetom – da je (investitor) proveo dužnu pažnju i da su njegova legitimna očekivanja bila razumna u svjetlu danih okolnosti.47 S time u vezi investitor mora predvidjeti okolnosti koje bi se mogle promijeniti i tako strukturirati svoje ulaganje kako bi se prilagodio mogućim promjenama pravnog okruženja. Kako su se u Litvi dogodile različite izmjene zakona, tužitelj nije uspio osporiti da su imale utjecaj na njegova investicijska očekivanja, što bi mu posljedično uskratilo pravo na dio očekivanog prihoda.48 U svojem utvrđenju, prilikom ocjene je li došlo do povrede FET standarda u odnosu na promjenjiv regulatorni i zakonodavni okvir Litve, Tribunal ocjenjuje poziciju tuženika u vidu je li investitoru dano izričito ili indirektno obećanje da će pravni okvir Ugovora ostati nepromijenjen. U tom smislu daje se zaključak kako Ugovor nije sadržavao stabilizacijsku klauzulu u trenutku ulaska investicije ili njezina izvršenja, odnosno što više, niti ponašanje tuženika nakon zaključenja nije impliciralo na davanje jamstva za stabilnost pravnog okvira.

Promjene zakonodavnog okvira koje su uslijedile u Litvi rezultat su predtranzicijskog perioda tipičnog za političko okruženje u zemlji koje je nekada bila dio Sovjetskog Saveza pa sve do kandidature za članstvo u Europskoj uniji.

Takve okolnosti, prema mišljenju Tribunala, investitor je morao uzeti u obzir i smatrati ih barem vjerojatnim kao svaki poslovni čovjek, odnosno biti svjestan rizika da će doći do promjene zakona nakon sklapanja Ugovora.49 Tribunal jednako važno utvrđuje da odluka o ulaganju koju je donio investitor uključuje ovaj poslovni rizik u danim okolnostima, što podrazumijeva suočenja s promjenama zakona koje bi mogle biti štetne za njegovu investiciju i, shodno tome, on je mogao jednako tako tražiti unošenje izmjena odredaba postojećeg ugovora sa stabilizacijskom klauzulom koja bi ga zaštitila od neočekivanih i neželjenih promjena, što nije učinio.50

3.4. Saluka Investments B.V. protiv Češke Republike

Spor je proizašao iz bankovnog sektora kada je Češka Republika, nakon raspada komunizma, započela privatizacijski ciklus banaka te kao država odlučila bivši formalni centralizirani bankovni sustav podijeliti na četiri velike banke pod svojom kontrolom.51 Zbog strateške važnosti tih četiriju banaka Vlada je zadržala značajan manjinski udio da bi ih u konačnici, tijekom vremena, u cijelosti prodala privatnim investitorima od kojih je jedan bio tužitelj Saluka. Tijekom privatizacijskog procesa sve četiri velike banke patile su od visokog udjela nepodmirenog duga i nenaplativih zajmova zbog pretjerane liberalne kreditne politike koja se vodila u postkomunističkoj eri te zbog neadekvatne zaštite prava vjerovnika u češkom pravnom sustavu. Tijekom 1998. češka Vlada promijenila je politiku koju je vodila 1997. i koja više nije podrazumijevala pružanje izravne financijske pomoći bankarskom sektoru, već je rješavanje problema nenaplativih kredita prebacila na razinu poduzeća zajmoprimca. Za tri velike banke država je i dalje omogućavala javnu potporu u privatizaciji, dok za preostalu četvrtu, koja je bila u vlasništvu tužitelja, to nije učinila jer je smatrala da je njezina sudbina u rukama privatnih dioničara.52 Tužitelj je zbog toga podnio tužbu tvrdeći, među ostalim, da je nejednakim postupanjem češka Vlada povrijedila standard poštenog i pravičnog tretmana u postupanju s financijskom pomoći bankarskog sektora, postupajući suprotno odredbama Sporazuma o poticanju i uzajamnoj zaštiti ulaganja između Kraljevine Nizozemske i Češke i Slovačke Federativne Republike iz 1991. Tribunal je protumačio članaka 3. BIT-a između Nizozemske i Češke iz 1991., koji se odnosi na FET standard u kontekstu čl. 31. st. 1. Bečke konvencije (Bečka konvencija/1969., obje stranke u sporu ugovorne su potpisnice Konvencije), koji propisuje: Ugovor se mora tumačiti u dobroj vjeri, prema uobičajenom smislu izraza iz ugovora u njihovu kontekstu i u svjetlu predmeta i svrhe ugovora.53

U zaključnom razmatranju, među ostalim, Tribunal utvrđuje kako je standard poštenog i pravičnog tretmana usko povezan s pojmom legitimnih očekivanja koja su dominantan element tog standarda. Na temelju tog standarda (FET), koji je uključen u članak 3.1 BIT-a između Češke i Nizozemske, za državu Češku može se smatrati da je preuzela obvezu postupanja prema stranim ulagačima kako bi se izbjegla frustracija legitimnih i razumnih očekivanja investitora.54

3.5. Waste Management Inc. protiv Ujedinjenih Država Meksika55

U predmetu tužitelja Waste Managementa spor je proizašao iz koncesije za pružanje usluga zbrinjavanja otpada u meksičkom gradu Acapulcu. Dogovoreni uvjeti za tu uslugu bili su sadržani u Ugovoru o koncesiji čije su strane bile grad (gradsko vijeće) i tužitelj Acaverde u sastavu grupacije Waste Managementa Inc. iz Delawarea sa značajnim interesima u uslugama zbrinjavanja komunalnog otpada u Sjedinjenim Državama i drugdje. Prema tužitelju, ulaganje je bilo predmet proizvoljnih radnji od strane grada i federalne banke. Te radnje bile su hirovite, nisu pratile zakonite postupke te su u konačnici tužiteljevo ulaganje učinile bezvrijednim. Prema Ugovoru o koncesiji tužitelj Acaverde obvezao se na ekskluzivnoj osnovi pružati određene usluge odlaganja komunalnog otpada i čišćenja ulica u određenom području Acapulca. Ugovorom je bilo predviđeno da grad neće dodijeliti nijednoj drugoj tvrtki ili osobi „nikakva prava ili koncesije koje nisu u skladu s pravima koncesionara prema ovom Ugovoru o koncesiji”, dok se cijena usluge određivala prema krajnjim korisnicima naknadno i po sklopljenom ugovoru, a od strane tužitelja. Osim pružanja usluga prikupljanja tužitelj se obvezao izgraditi trajno odlagalište krutog otpada za cijeli grad i upravljati njime, a grad se obvezao pronaći lokaciju za odlagalište. Nakon zaključenja ugovora tužitelj je počeo pružati usluge, međutim, odmah su se pojavile poteškoće u provedbi ugovora o ekskluzivnosti sadržanih u Ugovoru o koncesiji, a postojao je i snažan otpor kupaca plaćanju usluga zbrinjavanja otpada, bilo uopće ili po objavljenoj tarifi tužitelja. Mnogi od onih koji su prije skupljali i/ili odlagali otpad na području koncesije na neformalnoj osnovi opirali su se takvom ugovoru. Tu su se uključivali, među ostalim, raznorazni „gusari” koji su upravljali neovlaštenim kamionetima tražeći (a također i odlažući) otpad i kojima bi se neovlašteno izdavale dozvole za prikupljanje otpada, ili koji bi za napojnicu obavljali male poslove, uključujući odlaganje otpada, a u to su bili uključeni i gradski vozači u javnom prijevozu.56

Od značajnih stavova u ovom predmetu Tribunal je tumačeći odredbe FET standarda uputio na tumačenje Slobodne trgovinske komisije (Free Trade Commission, FTC, koja tumači odredbe NAFTA sporazuma/1994.) o minimalnom standardu postupanja koje mora biti u skladu s međunarodnim običajnim pravom. Među ostalim, utvrđuje se da utvrđenje neke druge povrede NAFTA sporazuma ili drugog međunarodnog sporazuma ne znače povredu (ovog) FET standarda.57

3.6. Charanne Construction protiv Španjolske

Spor je bio vođen na temelju Ugovora ECT-a i odnosio se na regulatorni okvir Španjolske u vezi s proizvodnim sustavima koji se temelje na fotonaponskoj solarnoj električnoj energiji. Proizvodnja fotonaponske solarne energije sastoji se od sustava temeljenog na obnovljivim izvorima energije. Taj je sustav reguliran posebnim režimom i predviđa poticaje i subvencije. Španjolska je uspostavila, među ostalim, sustav premija i regulirala tarife za nadoknadu proizvodnje električne energije iz fotonaponskih sustava.5858 Tužitelji su tvrdili da je tuženik protuzakonito izmijenio posebni pravni režim koji regulira industriju, uzrokujući im u konačnici gubitak. U zaključnim razmatranjima u točki 503. Tribunal je, među ostalim, zaključio: …U ovom slučaju tužitelji nisu mogli imati legitimna očekivanja da će regulatorni okvir uspostavljen RD 661/2007 i RD 1578/2008 ostati nepromijenjen tijekom životnog vijeka njihovih postrojenja. Priznajući postojanje takvih očekivanja bi zapravo bilo jednako zamrzavanju regulatornog okvira primjenjivo na prihvatljiva postrojenja, iako se okolnosti mogu promijeniti. Bilo koja izmjena iznosa tarife ili bilo kakvo ograničenje broja prihvatljivih sati tada bi predstavljalo kršenje međunarodnog prava. U praksi, situacija bi bila ista kao da je država potpisala stabilizacijsku klauzulu ili kada bi država prihvatila obvezu da neće mijenjati regulatorni okvir. Arbitražni tribunal ne može podržati takav zaključak. Tužitelji su to vrlo jasno naveli i ne tvrde da su imali legitimna očekivanja kako bi regulatorni okvir ostao nepromijenjen… 505. U tom smislu Arbitražni sud dijeli stajalište tuženika prema kojem „radi ostvarivanja prava na legitimna očekivanja tužitelji su trebali napraviti pažljiviju pravnu analizu pravnog okvira za ulaganje.“

3.7. Stadtwerke München GmbH, RWE Innogy GmbH i dr. protiv Španjolske59

Spor je proizašao iz sektora obnovljivih izvora energije te je tužitelj tvrdio da je povreda FET standarda iz članka 10. stavka 1. ECT-a proizašla zbog propusta tuženika u osiguranju stabilnosti pravnog okvira u odnosu na energetski sektor obnovljive energije u Španjolskoj, koje mjere je tuženik poduzeo kroz promjenu regulatornog i zakonodavnog okvira u razdoblju od 2012. do 2014.60

U ovoj odluci Tribunala u odnosu na nepovredu FET standarda daje se značajniji doprinos u tumačenju kako promjena zakonodavnog ili regulatornog okvira ne znači automatski povredu FET standarda i izjalovljenje legitimnog očekivanja tužitelja.

U obrazloženju Tribunal zaključuje kako nije došlo do povrede FET standarda zbog promjene regulatornog okvira jer je Španjolska postupala u dobroj vjeri donoseći izmjene u regulatornom režimu u delikatnom vremenu kada se pojavila međunarodna ekonomska kriza. Ove razloge podupiru preambule takvih uredaba i različita izvješća objavljena od strane španjolske Vlade nakon 2006. Cilj je takvih regulatornih uredaba eliminacija negativnih posljedica.61 Nadalje, kada je regulatorni okvir doveo do fiskalne neravnoteže u pogledu područja obnovljivih energija, španjolska Vlada pribjegla je izmjeni metodologije obračuna premije i to njihovim odvajanjem za postrojenja u posebnom režimu. Potreba za takvom reformom nastala je zbog pogoršanja posljedica tarifnog deficita u 2012. te, kako Tribunal utvrđuje, ovo je bio slučaj koji sociolog Robert Merton opisuje kao „zakon neželjenih posljedica”.62 U nastavku se navodi kako „zakon neželjenih posljedica” kao učestali fenomen koji se pojavljuje kod dionika političkih procesa i odluka odražava činjenicu da iako su svrhovite radnje poduzete u dobroj namjeri, kao što je bilo poticanje ulaganja u solarni razvoj, često rezultiraju neželjenim posljedicama.63 U kontekstu donošenja odluka i postupanja s državne strane Španjolska je reagirala ovako: kada su donositelji političkih odluka uvidjeli da će ulaganje u solarne energije imati negativan utjecaj na javnofinancijske interese, donesen je niz propisa kojima se nastojalo korektivnim mjerama ublažiti učinak na financijske javne interese. Tim više, utvrđenje Tribunala jest da se Španjolska nije obvezala od suzdržavanja mijenjanja regulatornog okvira koji je uređivao pitanje obnovljivih izvora energije u vrijeme kada je tužitelj ulagao u Španjolsku. Upravo suprotno, tako je naznačeno u preambuli ili uvodnom dijelu izmjena i dopuna zakona, da se promjene u zakonodavnom okviru na području obnovljivih izvora energije uvode radi zaštite javnog interesa i, konkretno i određeno, radi održivosti elektroenergetskog sustava.64

4. Zaključna razmatranja

Razmatrajući dostupnu međunarodnu praksu može se zaključiti kako međunarodni tribunali u analizi povrede FET standarda povezane s promjenom zakonodavnog ili regulatornog okvira države detaljno analiziraju činjeničnu pozadinu osnove donošenja takvih zakonskih ili regulatornih mjera. To znači da utvrđuju smisao i cilj donošenja takvih izmjena, odnosno utvrđuju jesu li te regulatorne mjere donesene u funkciji zaštite javnog interesa, to jest kako je to konkretno utvrđeno u odluci Red Eagle Exploration protiv Kolumbije iz 2024., regulatorne promjene (mjere) bile su jasno osmišljene i primjerene za zaštitu javnog interesa u funkciji zaštite okoliša. S time u vezi kao jedna od bitnih odrednica države jest njezino suvereno pravo u donošenju propisa, mijenjanje postojećih zakona, dakle sve zakonodavne aktivnosti, te se tom pravu ne može apsolutno suprotstaviti očekivanje investitora da država neće uvesti izmjene i dopune zakona koji se odnose na ulaganje. Svaki poslovni čovjek, investitor, zna da će se zakoni tijekom vremena mijenjati (Parkerings Compaignet AS protiv Litve, 2007.).

U situaciji kada države na temelju svojeg suverenog prava donose zakonodavne ili regulatorne promjene s konkretnim ciljem otklanjanja fiskalne neravnoteže na građane, moguć je ishod neželjenih posljedica koji se pojavljuje kod dionika političkih procesa i odluka. Tribunali taj fenomen priznaju kao „zakon neželjenih posljedica”, prema sociologu Robertu Mertonu, kada su poduzete svrhovite radnje s dobrim namjerama rezultirale neželjenim ishodima. Tada će tribunali uzeti u obzir cilj i smisao donošenja izmjena zakona (ili regulatornih mjera) u smislu zaštite javnog interesa i održivosti određenog tržišta na koje se te mjere primjenjuju (Stadtwerke München GmbH, RWE Innogy GmbH i dr. protiv Španjolske) i otkloniti tvrdnje da je povreda FET standarda uzrokovana promjenom zakonodavnog ili regulatornog okvira države.