🇭🇷 Sadržaj (hrvatski)
Genocid u Ruandi 1994. godine pripada među najstrašnije događaje u povijesti međunarodnih kršenja ljudskih prava jer je doveo do sustavnoga ubojstva gotovo 800.000 osoba. Nakon genocida Ruanda se suočila s golemim zadatkom nacionalne obnove uz koju je bilo nužno ponovno uspostaviti pravdu, provesti pomirenje, a uz sve to bio je nužan i međunarodni angažman. Iako su značajna znanstvena istraživanja proučavala institucionalne aspekte pravosudnih mehanizama poput Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu (ICTR) i sudova Gacaca, relativno ograničena pozornost posvećena je ulozi bilateralne i multilateralne suradnje u oblikovanju pravosudnih postupaka u Ruandi nakon genocida. U članku se analizira kako su bilateralni i multilateralni akteri pridonijeli osmišljavanju, provedbi i učinkovitosti mehanizama pravde u Ruandi nakon genocida. Naime, u svjetlu globalne neaktivnosti tijekom genocida oslanjanje Ruande na međunarodnu suradnju u obnovi pravosudnih sustava pruža ključnu perspektivu za preispitivanje međunarodnih odnosa, osobito rasprava vezanih uz tranzicijsku pravdu. Istraživanje analizira kako su multilateralna i bilateralna partnerstva oblikovala razvoj, provedbu i rezultate pravosudnog okvira u Ruandi. Oslanjajući se na kvalitativnu metodologiju utemeljenu na sekundarnim izvorima, uključujući recenzirane časopise i institucionalna izvješća, te na teoriju konstruktivizma, ovaj rad kritički procjenjuje kako je ruandsko pravosuđe oblikovano društvenim konstrukcijama pravde i međunarodne suradnje nakon genocida. Zaključno, potvrđuje se da međunarodna suradnja, kada je usklađena s domaćim prioritetima, može potaknuti kontekstualno osjetljive pravosudne procese i dovesti u pitanje konvencionalne stavove o intervenciji.